Riječ za život

Nenaslonjivost


Sada još osjećam pod svojom glavom tvrdo drvo križa. Ljudsku tvrdoću. Surovost svijeta. Posvemašnju nezaštićenost. Ali to je privremeno.

Piše: Bazijile M.

Proći će nenaslonjivost svijeta. Proći će nevjerno krilo bludnice što sjedi nad narodima. Doći će sveobuhvatno krilo Očevo.

O nježnosti, dobroti, bliskosti, ljubavi, intimnosti, toplini, ljudskosti, ljupkosti… pjevat ćemo dovijeka. Došli smo iz tople majčine utrobe i naslonili se na njezine vruće krilo. A malo kasnije su nas primile nježne i snažne očeve ruke i ruke tolikih drugih pa je normalno da stalno težimo naći se u nečijem krilu i nasloniti glavu na nečije rame.

Dok nam pred očima lebdi ta nježna slika, počujmo one riječi koje je Krist uputio jednom mladiću koji je izrazio nakanu da ga slijedi: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“Tim izrazom: Sin Čovječji, iskazana je njegova krajnja običnost (bio je u majčinoj utrobi i sisao toplo majčino mlijeko), ali i nedohvatljiva uzvišenost. On je čovjek u punom značenju te riječi. Odrastao čovjek. To znači da općenito – čovjek nema gdje bi glavu naslonio. Niti jedan jedini čovjek! Kako to?

Mladi prorok Jeremija se izrazio da je lud čovjek koji se oslanja na čovjeka. Zbilja se ne možemo osloniti na majku ili oca. A ramena naših prijatelja ili prijateljica lako se izmaknu. Krilo naših zaručnica ili zaručnika brzo zna postati hladno i oklopno. Pa muževa i žena. Nema tog krila niti toga ramena na kojeg se mogu bezbrižno nasloniti da budem kao dijete na grudima majke.

Sin Čovječji i Sin Božji našao ga je u krilu Oca nebeskoga. Ispuštajući duh, kada je ono naslonio glavu na tvrdo drvo križa, uzdahnuo je: „U tvoje ruke, Oče, predajem svoj duh!“ Na Tvoje krilo oslanjam svoju glavu!

Sin Čovječji, Isus Krist, Spasitelj, otvorio nam je put do krila Očeva. Sjetimo se prispodobe o odbjeglom sinu. Kada se vratio u očevu kuću, našao je otvoreno očevo krilo. Oslonio se na njega i nije se prevario. To je krilo puno snage i nježnosti, milosrđa i dobrote, topline i bliskosti.

Nitko mi to ne može dokazati. To jedino mogu doživjeti. Iskusiti. Okusiti. Osjetiti. Spoznati. To mi može dati samo Duh Sveti. On mi svjedoči, u intimnosti duše, da je Bog moj Otac i da u Njegovu krilu imam potpunu sigurnosti i mir.

Sada još osjećam pod svojom glavom tvrdo drvo križa. Ljudsku tvrdoću. Surovost svijeta. Posvemašnju nezaštićenost. Ali to je privremeno. Proći će nenaslonjivost svijeta. Proći će nevjerno krilo bludnice što sjedi nad narodima. Doći će sveobuhvatno krilo Očevo.

„Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!“ Oče, nisam dostojan zvati se sinom Tvojim. Primi me ovakvoga kakav jesam. Žednoga. Gologa. Bosoga. Nemirnoga. Razočaranoga. Prljavoga. Nevjernoga. Nesigurnoga. Običnoga. Čovjeka.