Riječ za život

Nula dugova


Živimo u vremenu dugova i dužničkih ropstava. Boli nas čim čujemo riječ dug. Ipak tu riječ spominjemo svakodnevno i po nekoliko puta: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim!“

Piše: Bazilije M.

Otpuštanje dugova već je nešto vedrije i lakše. Ali ipak, dužnici smo, i to veliki. Sv. Pavao kaže: „Ništa jedni drugima ne dugujemo osim da jedni druge ljubimo! A to je neizmjeran dug.“ Nikada ga nećemo isplatiti. Nikada vratiti. Tko to može dovoljno ljubiti drugoga? Grijeh propusta ovdje je neminovan.

Krist je ispripovjedio prispodobu o dužniku koji je dugovao basnoslovnu svotu jednom kralju. Zamolio je toga kralja i on mu je sav dug oprostio. Znamo da je taj dužnik kasnije gotovo zadavio čovjeka koji mu je dugovao nešto malo.

Kada je u pitanju dug ljubavi, svi smo u položaju onoga velikoga dužnika i svi smo potrebni molitve: „Oprosti nam duge naše!“ I svi smo pozvani da oprostimo sve dugove onima koji su nama dužni. Sv. Franjo je molio: „Daj mi, Gospodine, da ne tražim da mene drugi razumiju, nego da ja razumijem druge!“ Na mjesto riječi: razumjeti, komotno možemo staviti riječ: ljubiti! „Daj mi, Gospodine, da ne tražim da mene drugi ljube, nego da ja ljubim druge!“ To već podrazumijeva da sve svoje dužnike unaprijed oslobađam duga. Ne davim ih. A stvarno davi ljude onaj tko traži da bude ljubljen.

Poput onih koji ne vraćaju dugove, i mi tražimo bezbroj smicalica kojima bismo sebi dokazali da nismo dužni ljubiti nikoga. Međutim, niti jedna smicalica ne pije vodu. Razlog je tomu što smo stvarno stvoreni na sliku Božju i što je Bog stvarno ljubav. Nema ideje ili stvarnosti koja to može pobrisati. Ako bolje promislimo, kada bismo to mogli pobrisati, neizmjerno bismo se umanjili. Ovako, potrebno je da stvarno postanemo bogovi.

Sve će biti podmireno i pomireno kada se preobrazimo u Boga. U onoga Kralja iz prispodobe. Pobožanstvenimo. Taj Kralj je Otac naš kojeg molimo da nam oprosti dugove kao što i mi opraštamo našim dužnicima. Na kraju prispodobe čujemo Njegove riječi: Zar i ti nisi trebao oprostiti bratu svome? Nije neki zemaljski kralj. Da je kralj, onda bi govorio o podanicima i građanima, a On govori o bratu. On je Otac naš, a svi smo mi braća. Očito je – potrebno je da postanemo Njegova stvarna djeca. Očito je – trebamo poprimiti potpuno Njegovu narav – ljubav – da bismo mogli biti stvarna braća i da svi dugovi dođu na nulu. Dok se to ne dogodi, potrebna nam je svakodnevna molitva: „Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim!“, i ona Franjina: „Daj mi, Gospodine, da ne tražim da mene drugi razumiju, nego da ja druge razumijem!“