Oči


Zanimljive su te ljudske oči. Ne samo njihova važnost, funkcija, nego i ljepota, raznobojnost, izražajnost, bogatstvo. Ne kaže se uzalud da su oči ogledalo ljudske duše. Ono što u sebi nosimo, u očima se zrcali. A kad nam je nešto važno kažemo: „Čuvaj to kao oči u glavi!“.

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

A što se sve može okom: gledati svijet oko sebe, nekoga upravo „pomilovati“ milim okom, pogledati zahvalnim okom, ili naprotiv „ošinuti okom“ nekoga tko je zaslužio prijekor, može se okom i namigivati i time pokazati (nekome iza leđa) da ga se ne shvaća ozbiljno ili pokazati da sami nismo ozbiljni nego da izazivamo, i još koješta. Cijeli spektar ljudske komunikacije možemo očima obavljati.

Otvaranje i zatvaranje

Kad se ujutro budimo, otvaramo oči, postajemo svjesni samih sebe, vraćamo se u stvarni život iz noćnih snova i počinka. Kad dijete otvori oči i vidi kraj sebe majku ili drugu dragu osobu, ono mu otvara i usta na ljubak smiješak. To je prvi jutarnji pozdrav, prije nego bilo što progovori. S druge strane, kad smo umorni ili bolesni, zatvaramo oči i izoliramo se od svijeta, kako bismo se odmorili i prikupili snagu. A kad naših snaga posve nestane, zauvijek zatvaramo oči. Ima silne simbolike u tim očima, u tom otvaranju i zatvaranju očiju. Otvaranje očiju kotač je zamašnjak cijeloga niza našega djelovanja.

Oko otvara srce, srce otvara ruku, ruka se otvara na pomoć potrebniku. Vrlo je važan ovaj redoslijed. Da bi čovjek mogao vidjeti tuđu nevolju i potrebu, treba najprije otvoriti oči. Zatim oko otvara srce tj. osjećaj, empatiju kojim shvaća da je bližnji u nevolji ili u potrebi i ne ostaje ravnodušno prema tuđoj patnji. Smišlja što može učiniti da mu pomogne. Kad je u srce ušlo takvo razmišljanje, onda se pokreće želja da mu se pomogne. Simbol toga je ruka. Ispružena i otvorena ruka je darežljiva. Čini što može, a to je posve dovoljno.

Onaj tko „zatvara oči“ zapravo ne želi nešto vidjeti. Ili ih namjerno okreće na drugu stranu da ne vidi. Time šalje poruku: to se mene ne tiče. Rezultat je isti: nezainteresiranost i prepuštanje potrebnika njegovoj nevolji. Ako je čovjek zatvorio oko, ostalo je zatvoreno i njegovo srce. Srce nije dalo nikakav poticaj, pa je i ruka ostala zatvorena. A zatvorena ruka ostaje ukočena ili čak prijeteća, jer može postati stisnuta pesnica. A sve dobro čini se otvorenom rukom: pozdravlja drugoga, miluje dragu osobu, iskazuje blizinu, pomaže otvorenom rukom. Otvorenom se rukom i pomaže bližnjemu. Otvorena ruka simbol je susreta i prijateljstva, zatvorena odbacivanja i prijetnje.

Ići otvorenih očiju

Nije li nam Isus to divno pokazao u zgodi uskršavanja onog mladića iz Naina, jedinca majke udovice. Isus susreće žalobnu povorku i ucviljenu majku kojoj je umro sin jedinac, njezin oslonac i sigurnost u starosti, kako se nadala. Ostat će sama, nezaštićena, sirota. Kakva će joj biti starost? Isus u trenutku shvaća situaciju. Vidi njezinu bol i nevolju. Išao je zemljom otvorenih očiju za potrebe ljudi. I sažali se, kaže evanđelje. Ono što je oko vidjelo, ušlo je u njegovo srce. Ono ga tjera na akciju. Zaustavlja povorku. Ostavlja čak i mrtvaca po strani i okreće se majci. Okreće se živima. Oni imaju prednost. Tješi majku i hrabri je u vjeri. Onda dolazi treći korak: čini ono što može. A Bog može sve. Može stvoriti novi život, može povratiti život umrlomu. Pruža ruku, zapovijeda i na njegovu riječ mladić ustaje živ. Kao da budi usnula mladića. Neopisiva je sreća mladićeve majke. A Isus nestaje, odlazi svojim putom. Ne čeka da ga hvale, da ga veličaju. Odlazi drugim potrebitima. I to je lijepa pouka: kad si učinio dobro djelo, ne čekaj da te hvale, idi pomozi i drugima.

Prema potrebnima Isus je neumorno pružao ruke: na bolesnike ih je polagao i ozdravljao ih, čak je tu vlast dao i svojim učenicima; gubavce je doticao rukama, njih koje već godinama ni najrođeniji nije smio dotaknuti da se ne zarazi; slijepima je doticao oči i vraćao im vid; na obraćene grješnike nije podigao prijeteću ruku, nego prema njima pružao ruku sućuti, opraštanja i novog početka.

Vjerniku je ovo poticaj i u suvremenom svijetu koji je veliki mravinjak, gdje se nerijetko i najbliži „ne vide“, ne susreću i ne pomažu. U trci života previdimo one pokraj sebe kojima je teže nego nama. A potrebno je samo „otvoriti oči“ i pustiti da one pokrenu srce; sve drugo dolazi samo. A kada za kršćanina prestaje obveza otvaranja očiju za drugoga? Onda kad mu Bog zauvijek zatvori oči za zemaljske stvarnosti i otvori mu ih za vječne, neprolazne i prave u kraljevstvu svome.