Poniznost nije ponižavanje


Ima jedna kršćanska vrlina od koje suvremeni čovjek bježi kao vrag od tamjana. Ili oko koje vlada velik nesporazum. Riječ je o vrlini poniznosti ili skromnosti. Mnogi to shvaćaju kao nešto što je čovjeka nedostojno, kao ponižavanje samoga sebe, čak kao neku nastranost.

Piše: Anto Orlovac

Zar nije čovjek kruna svih stvorenja, zar nismo stvoreni za nešto veliko, da sebe ostvarimo, da nešto u životu postanemo? Da bismo to postigli, treba se boriti, neće nam pasti s neba. A poniznost traži da se uvijek izmaknemo, da drugomu dademo prednost. A kad ćemo mi onda doći na red? Pogledajmo je li to baš tako! Što zapravo znači poniznost?

 Suvremeni duhovni učitelj Wilfrid Stinissen razmišlja: „Latinska riječ za poniznost je humilitas. Riječ dolazi od humus; zemlja, tlo. Humilis je onaj koji se drži blizu zemlje ... koji ima hrabrosti pogledati istini o samom sebi u oči i tu istinu prihvatiti“ ( Molitva, njezina ljepota i raskošnost, Zagreb 2012, str. 121). A na drugom mjestu: „Dokle god smo 'zaposleni' da sami sebe učinimo velikima, ostajemo krajnje maleni ... Ostavljamo smiješan dojam kad stalno želimo biti veći nego što uistinu jesmo“ (isto, str. 81). Ne kažu li s pravom duhovito naši Šokci: „Sidi di si, jer kaki si, ni za di si nisi!“  Prihvatiti istinu o sebi znači biti realan, biti upravo to što jesi, ne praviti se ni većim nego što jesmo, niti nijekati Božje darove koje imamo. Ali uvijek biti svjestan da nam je to što jesmo i imamo darovano! Upravo htjeti biti nešto drugo nego što jesmo, protivnost je poniznosti, a uzrok je da ne budemo sretni.

Lijepo reče naš hrvatski akademik, ugledni teolog i pjesnik, Ivan Golub, kako je od uzornog katoličkog laika prof. Ljubomira Marakovića naučio „da je poniznost prihvaćanje istine o sebi, a ne zatvaranje očiju na svoje dobrote“. Dakle, poniznost nije nijekanje darova (pa i prednosti) koje nam je Bog dao, nego ne izdizati se zbog toga iznad drugih, svjesni da je to Božji dar. Primljenim Božjim darovima se hvaliti bilo bi smiješno, zakopati ih bilo bi neodgovorno. Oni su nam darovani da se njima ispravno služimo.

Još nešto valja uočiti: poniznost nema ničega zajedničkoga s ponižavanjem, pogotovo ne s ponižavanjem drugoga. Bog nikada ne ponižava čovjeka, nego ga uzdiže, daje mu i obnavlja dostojanstvo. I traži da svaki čovjek poštuje dostojanstvo drugoga. Svakim protivnim ponašanjem čini se i čovjeku i Bogu velika nepravda. Tko ponižava drugoga čovjeka, pokušava od njega napraviti nešto manje nego što je on po Božjem planu. A nije dobro Božje planove remetiti.

A što je onda s Isusom? Zar ga Bog nije ponizio kad je tražio da on postane nešto puno manje nego što jest: On, Bog da postane ograničenim čovjekom? Odgovor na to pitanje daje nam Sveti Pavao kad vjernicima u Filipima piše kako se Isus nije „kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan  ... ponizi sam sebe, poslušan do smrti ... Zato Bog njega preuzvisi ... da se na ime Isusovo prigne svako koljeno ...“ (Fil 2,6-10). Nije Bog ponizio Isusa; Isus je ponizio sam sebe u poslušnosti nebeskome Ocu. To se smije, dapače. Ali, Isusovo samoponiženje nije bilo mazohizam, nego način i sredstvo da učini najveće djelo ljubavi i spasi čovjeka koji sam sebi nije mogao pomoći.

Bez poniznosti, tj. realnog prihvaćanja samoga sebe, nema zdravog psihičkog ni duhovnog života, a u društvenom nastaju sukobi. Vlastita veličina ne gradi se na umanjivanju drugoga. Shvatimo li poniznost kao prihvaćanje sebe onakvima kakvi jesmo, učinit ćemo uslugu i sebi i drugima oko sebe. I narodna mudrost uči nas da se ne napuhujemo izrekom: „Prazan klas uspravno se drži, a puni sagiba glavu!“