Riječ za život

Pračežnja


Kad god slušamo neku melodiju, bilo ozbiljne glazbe, zabavnu ili sakralnu, uvijek možemo prepoznati uzdah čežnje.

Piše: Bazilije M.

U svemu, a to se najjače izražava u umjetnosti i vjeri, postoji pračežnja. Sve pulsira čežnjom za višim, dubljim, boljim, stvarnijim, ljepšim, svjetlijim, osobnijim, ljubljenijim i tako redom.

Peter Wust, njemački mislilac prošlog stoljeća, u posljednjim je časovima svoga života zapisao: „Vjerujem da je najdublji temelj sve ljudske samoće čežnja za Bogom.“ A Nietzsche kaže: „Tko poznaje posljednju samoću, poznaje i posljednje stvari.“Za P. Tillicha vjera je „problem postupanja s vlastitom samoćom“.

Samoća je zadnja točka na koju može doći ljudsko biće. Ona je rub. U samoći se dolazi na rub ništavila. Apsurda. Zbog toga se u njoj začinje najjača i najčišća čežnja. To nije čežnja za nečim trivijalnim i prolaznim, nego za onim Jedinim. S ruba smrti može se željeti samo Život. Uskrsnuće. Ne može se tada uopće željeti nešto manje i beznačajnije.

Budući da moje ja osjeća najdublju osamljenost, onda ono neminovno čezne za jednim Ti, a time i Mi. Taj Ti ne može biti neki osamljenik pored mene. To je premalo. Već sam, prije dolaska na rub ništavila, imao neki lijek protiv osamljenosti u jednom ja pored mene, ali me nije izliječilo. Zato sada neminovno tragam za onim Ti na kojeg je bezuvjetno upućeno moje Ja i u kojem nalazi Izlazak. Čeznem za izlaskom. Potpunim izlaskom da ne ostane niti jedan dah u meni.

Svi naši uzdasi, krikovi, jauci, nadilaze neko ja pored nas. Prejak je zvuk čežnje koji dolazi iz naše dubine da bi se zaustavio tu negdje pored nas. Slušajmo ga! Nije to pjev neke ptice niti zavijanje nekog vuka. To je glas bezdanih duša. To je krik psalmiste koji vapi iz dubine. To je pračežnja. Čežnja koja je u podlozi svih čežnja što nas poput velikih valova svakodnevno zapljuskuje iz svih duša. Evo je u meni dok ovo pišem. Nemiran sam. Sve mi je preusko i premaleno. Sve je ni za pod zub!

Jedna o-antifona iz adventskog vremena Krista naziva Željkovani! A Zaručnica s kraja Pisma zove: „Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse!“ Svi valovi ne mogu ugasiti moju čežnju. Drugovi me napustiše. Nebo i zemlja se saviše i iščeznuše. Ostaje samo moje bezdano srce i Ti, Željkovani!

Jedan stari egipatski pustinjak, dragovoljni osamljenik, reče: „Bit ćeš miran kada budeš živio kao da si na svijetu samo Bog i ti.“

A onaj koji je nosio rane Zaručnikove na svome tijelu, Siromašak iz Asiza, do besvijesti je ponavljao: Bog moj i sve moje! O, Željkovani!