Riječ za život

Prožetost dobrom


Da bi nešto bilo trajno i temeljito dobro treba ga činiti onaj koji je dobar, sama stvar treba biti dobra i treba ga činiti na dobar način. Tek u toj trijadi dobro može biti cjelovito i zlo biva potisnuto i poništeno.

Piše: Bazilije M.

Zlo je podmuklo. Teško se iskorjenjuje. Svaki naš pokušaj da ga na brzu ruku likvidiramo rađa njegovim umnažanjem. Ne postoji neka vaga koja ga može izmjeriti niti satelit koji ga može locirati, pa da ga se olako riješimo. Zlo nije jednostavni nedostatak dobra, pa da se može potisnuti nekim apstraktnim dobrom. Zlo nije apstraktno. Jako je konkretno. Podvučeno je ispod svih misli i čina.

Mnogi su digli puške protiv zla i umnožili ga do neslućenih širina i dubina. Neki misle da ga treba eliminirati u mislima pa će se povući iz cijeloga svijeta. Pa zlo nije misao. Ono je negacija misli. Negacija volje.

Na prvim stranicama Svetoga pisama čitamo kako je sve dobro. Čovjek je veoma dobar. Zlo se pojavljuje udaljavanjem od Boga. Umjesto šetnje s Njim za dnevnog povjetarca, nastupilo je skrivanje u grmove. Umjesto lagane komunikacije nastupilo je mučno opravdavanje i okrivljivanje. Dobro nije samostojno. Ono je došlo od Onoga koji jest Dobar i koji sve dobro čini.

Kada su ljudi vidjeli kako je Krist izliječio gluhonijemoga rekli su da je sve dobro učinio. Prvo i temeljno zlo je udaljavanje od izvora dobra. Dobro postoji u vezi s Dobrim. Kidanje te veze generira svaku vrstu zla. Dobro je prožetost Onim koji je dobar.

Da bi nešto bilo trajno i temeljito dobro treba ga činiti onaj koji je dobar, sama stvar treba biti dobra i treba ga činiti na dobar način. Tek u toj trijadi dobro može biti cjelovito i zlo biva potisnuto i poništeno. Dobra misao. Dobra volja. Dobra stvar.

Kod Kristova izlječenja gluhoga mucavca vidimo kako ga Krist uzima na stranu da mu se misli saberu, zatiskuje mu prsti u uši i stavlja pljuvačku na jezik. To su sve znakovi velike bliskosti i prožetosti. Krist ga je prožeo Svojom prisutnošću. Iz te prožetosti izbačeno je zlo mutavosti i uspostavljeno dobro razgovijetnoga govora. Čovjek je postao iznova veoma dobar.

I kod stvaranja je bila velika bliskost. Ruke Dobroga su se zarile u blato i oblikovale organ po organ. Usta. Jezik. Uši. Ruke. I tako sve do najmanjega detalja. Čovjek je prožet Dobrim. Dobrom. Dobro je razgovarao s Dobrim. Promjena je nastupila kada je zloupotrijebio dobro slobode i udaljio se.

Toliko podmukle stvarnosti kao što je zlo rješavamo se samo potpunom prožetošću s Onim koji je Dobar. Kroz dodir s Njim. Kroz intimni i iskreni razgovor s Njim. Kroz jedinstvo s Njim. „Oče, da svi budu jedno!“