Zaustavi se, čovječe

Psalmistov SOS


Psalmist reče kratko: „Vjernosti nema više među ljudima.“ Kako ćeš vjerovati neiskrenu kad znaš da je takav? A kako ćeš živjeti i surađivati s nekim u koga nemaš povjerenja?

Foto: Pobožan je čovjek koji živi po Bogu koji je Istina

Foto: Pobožan je čovjek koji živi po Bogu koji je Istina

 

Piše: Anto Orlovac, KT

U Psalmu 12 upućuje sveti pisac vapaj Bogu, danas bismo rekli – SOS:

„U pomoć Gospodine, jer nestaje pobožnih,

vjernosti nema više među ljudima!

Svatko laže svome bližnjemu,

govori usnama lažljivim i srcem dvoličnim“ (Ps 12,2-3).

Morati živjeti s neiskrenim, lažljivim ljudima zaista je velik teret. Razboriti roditelji brižno bdiju nad tim da im djeca budu iskrena, da ne lažu, nego im otvoreno iznesu i poteškoće koje imaju. Tako pomažu djeci u odrastanju i dozrijevanju i ojačavaju međusobno povjerenje. No, dječje laži nisu uvijek najopasnije. Ima ih koji fizički odrastu, ali neiskreni i lažljivi ostaju. Zašto je to tako? Jedni su možda nesigurni u sebe, imaju nezdrave ambicije i želje koje nadvisuju njihove sposobnosti i moći, pa kad već ne mogu djelom, mogu jezikom: lažno se hvale i pokušavaju svoje sposobnosti i zasluge prikazati većima. To su hvalisavci. Ali ljudi ih lako „pročitaju“ i onda su takvi mnogo više izgubili nego dobili: povjerenje onih oko sebe. Više im ne mogu vjerovati jer su se uvjerili u njihovu neiskrenost i dvoličnost. Opasnije je kad netko neiskrenošću i lažima drugoga ocrnjuje i okrivljuje, a sve za neku svoju sitnu korist koju očekuju. Nekad takva laž može imati vrlo teške posljedice; može čak nekoga stajati života. „Dvojica bez duše, treći bez glave“, kaže narodno mudro iskustvo.

„Svatko laže svome bližnjemu“, veli psalmist razočarano. Ponekad se i mi slično osjećamo. Lažu djeca roditeljima zbog loših ocjena, laže majstor mušterijama, laže susjeda susjedi, laže političar biračima, lažu knjige, lažu filmovi, pretvara se igrač na igralištu i kune se da nije počinio prekršaj buneći se na dosuđenu kaznu, a onda usporena snimka pokaže koliko je očit prekršaj bio. I tako bismo mogli nizati. Kod takvih ljudi doista su usne lažljive, a srce dvolično. A one se ponašaju onako kako im dođe „naredba“ iz nutrine, iz srca. Ako je srce iskreno, i usta će istinu govoriti i – činiti! Posljedica laži i dvoličnosti je gubljenje povjerenja. Psalmist reče kratko: „Vjernosti nema više među ljudima.“ Kako ćeš vjerovati neiskrenu kad znaš da je takav? A kako ćeš živjeti i surađivati s nekim u koga nemaš povjerenja?

Znakovito je da psalmist najprije tvrdi da „nestaje pobožnih“, a dvoličnost, laž i nepovjerenje su posljedice. Jer pobožan je čovjek koji živi po Bogu koji je Istina, koji mrzi dvoličnost. Kako je samo žestoko Isus znao oplesti po dvoličnim farizejima. Dvoličnost je pred Bogom odvratna. A može se lako uvući i u vjernikovo srce. Ali ima i za to rješenje: ne trudi se riječima prikazati drugima da si bolji nego što jesi, nego se potrudi da tako zaista i bude. A za to je potreban povratak Božjoj riječi. Kako je Njegova riječ snažna, iskrena, pouzdana, veli isti sveti pisac:

„Riječi su Gospodnje riječi iskrene,

srebro prokušano, od zemlje odvojeno,

sedam puta očišćeno.“ (r.7)

Božji čovjek zna da u Boga nema ni trunke neiskrenosti jer Bog „ne može prevariti niti prevaren biti“, kako smo nekoć molili u jednoj staroj molitvi. Njegove su riječi kako srebro, bez ikakve primjese, čak „sedam puta očišćeno“. To je kao ono što mi kažemo pojmom „žeženo zlato“; odvojena je od njega svaka primjesa, troska, nečistoća. Negdje sam pročitao da je srebro nekoć imalo veću vrijednost od zlata, pa je onda Božja riječ uspoređena s nečim što je najvrjednije na svijetu.

Valja se, dakle, vratiti Bogu, Njegove riječi uzeti za mjerilo i Njegovo ponašanje za pravilo svoga vladanja. Neiskrenost i dvoličnost ne može uništiti nijedan zakon, ali može Zakon Božji. Tko se Njega drži, ne može dvoličan biti.