Razbojnici, gulikože i bludnice ispred pobožnih?


Čestita i pobožna čovjeka može sablazniti ono što Isus reče: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“ (Mt 21,31b). Dakle, oni će tamo prije vas! A reče to Isus „glavarima svećeničkim i starješinama narodnim“ (usp. r. 23).

Piše: Anto Orlovac

Kako je to moguće? Pa oni su vjerski i državni uglednici. A carinici su bili pojam gulikoža koji su ubirući porez tolike, osobito siromahe, ojadili. Caru i cariniku moralo je biti, a njima što ostane. I ako ostane. Kao kad ono (ne)narodne vlasti nakon velikoga rata prošloga stoljeća ubirahu „višak“; meli su seljačke hambare i tavane do posljednjeg zrna, neki su se morali i zadužiti da bi podmirili traženi „višak“. Za državu je moralo biti, a vlastita su djeca gladovala.

A zar bludnice mogu nekomu biti uzor? Pa od njih čestit čovjek zazire i djecu odvraća.

Zašto onda to Isus reče i što je s time mislio? Jer, može to mnogima biti spoticaj kao da Isus brani grijeh i grješnike, a odbacuje pravedne. Zašto bismo se onda mi trudili biti čestiti i živjeti pošteno, žrtvovati se, kad će prije u raj oni što zlo čine i loš primjer daju? Nije li to nepravedno i Boga nedostojno? I nije li to zapravo poticaj drugima da se i oni zapuste i krenu lošim putem?

Isus ono svoje „pretekoše vas“ nije ni rekao stvarno uzornim i pobožnim ljudima, nego onima što su se takvima pravili, koji su to glumili, pretvarali se. A toga Isus nikako ne trpi. Bogu se glumiti ne može i ne smije. Jer, On vidi što se događa u srcu svakoga čovjeka. Vidi ono što ljudi ne vide. Čovjek može pogriješiti, može i duboko zaglibiti, ali može se i pokajati, može poželjeti drugačije živjeti. To ljudi oko njih rijetko vide i priznaju, ali ne i Bog. Upravo tu šansu novoga života, novoga početka, Isus rado daje svakomu tko to poželi. Zato brani preljubnicu koju „pravedni“ žele ubiti, jer su je uhvatili na djelu, u grijehu, rekavši neka je slobodno pogube, ako sami grijeha nemaju; zato poziva upravo jednog carinika u društvo svojih prvih suradnika, apostola i druži se s njima, na zgražanje „pobožnih“ farizeja; zato opravdava molitvu iskrenog carinika-pokajnika u dnu hrama, a ne ohola farizeja što uzdignuta pogleda stoji nasred hrama i mjesto da Boga hvali, hvali sebe, a ruga se onom nesretnom grješniku. Stoga nije slučajno da je Isus najprije „kanonizirao“ upravo jednog razbojnika. Onoga što je bio razapet desno od njega i koji je shvatio kamo ga je njegovo razbojničko ponašanje dovelo. Shvatio i iskreno se pokajao. Kad bi mogao, sada bi živio posve drugačije. „Prekasno“, reći će netko. Da, prekasno da bi spasio svoj život, jer završio je na križu. Ali nije prekasno da bi spasio svoju dušu za vječni život. Nju je iskrenim pokajanjem otvorio Bogu. A za pokajanje pred Bogom nije kasno dokle god smo živi. Dok onaj drugi, „lijevi“ raspeti razbojnik, huli na Boga i ruga se Isusu, i to malo prije nego će obojica ispustiti dušu, ovaj „desni“ brani Isusa za kojega je uvjeren da je „Krist“ tj. Božji pomazanik, koji nikakva zla nije učinio, i upućuje mu molitvu: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“ (Lk 23,42). I razbojnik u trenu posta svetac. Isus mu reče ono što nikome drugome nije rekao, da će još istoga dana biti s njime u društvu, u njegovu kraljevstvu, u raju. A tamo mogu samo sveci.

Isus reče i opomenu: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni“ (Lk 6,37). Zapravo: Pazi na svoj život čovječe, ne ispituj tuđi! Kad bismo se brinuli oko vlastitih vrlina koliko oko tuđih grijeha, brzo bi ovaj svijet promijenio izgled.