„Sin nam je darovan“ – dijete: dar ili stvar?


Ulazna pjesma danje božićne mise započinje riječima Izaije proroka: „Dijete nam se rodilo, sina dobismo, na plećima mu je vlast.“ Crkva u tim riječima prepoznaje navještaj Isusova rođenja i zato ih stavlja na početak proslave njegova rođendana.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Koja je to radost kad se u obitelji rodi dijete, pogotovo prvo! S koliko ga se čežnje iščekuje. Doduše, današnja tehnologija omogućila je da se već prije rođenja zna hoće li ono biti muško ili žensko, jesu li blizanci, pa čak (iako ne uvijek pouzdano) nije li riječ o nekoj deformaciji ili bolesti ploda. To omogućuje bolje praćenje trudnoće majke, ali ujedno i oduzima nešto od draži i neizvjesnosti očekivanja. Jedan stariji prijevod navedenih Izaijinih riječi kaže: „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan.“ Vjernik je uvijek znao da je život Božji dar.

Kad osoba postane predmetom

Novi čovjek se rađa zato jer to Bog hoće, jer voli život. Nažalost, tu Božju volju može neodgovoran čovjek prekrižiti, pa začeto dijete ne roditi, nego ubiti. I nije ih malo koji smatraju pravom žene da o tome odlučuje, i ljute se kada Crkva uči da je i začeto dijete osoba, da nitko nema pravo raspolagati tuđim životom, pogotovo onim koji se sam ne može braniti. U temeljima njihova razmišljanja stoji shvaćanje da dijete nije nikakav i ničiji dar, nego da se ono može proizvesti kao što se proizvodi bilo što drugo, bilo koji predmet ili stvar. Danas se djeca ne dobivaju, ona se proizvode. Od osobe postao je predmet, od dara postala je stvar! Velike tehnološke mogućnosti zavele su čovjeka, udarile mu u glavu.    

Eto, primjerice: umjetna oplodnja. Sjećam se udarnih naslova iz dana kada se tek počelo govoriti i pisati o njoj: „Dete iz epruvete!“ To se slavilo kao velik uspjeh i napredak znanosti. Na početku je to još nekako ostajalo u krugu jedne obitelji, jednoga braka, muža i žene. Kasnije se nezaustavljivo širilo bez ikakvih moralnih i etičkih ograničenja: osnivane su „banke sjemena“ anonimnih davatelja, pojavile su se surogat-majke, uglavnom sirotinja, kojima biva usađen plod i one – za novac – iznose trudnoću za nekoga drugoga, a poslije s tim djetetom nemaju nikakva kontakta. „Rent a mother“, kao što ima „Rent a car“ ili „Rent a boat“. Iznajmi majku kao što iznajmiš auto ili čamac. Dogovoriš, iznajmiš, pričekaš, platiš, i mirna Bosna! A onda – svatko sebi: sirotinja s kojom svoticom eura ili dolara u džepu na svoju stranu, a bogati s gotovim „proizvodom“ u rukama na svoju! I svi zadovoljni. Jednostavno da ne može jednostavnije.

„Rezervni dijelovi“

Naravno, takvo shvaćanje o „proizvodnji“ djeteta ima i druge dalekosežne posljedice. Ono što bude proizvedeno jest proizvod, vlasništvo proizvođača. On s time raspolaže po miloj volji. S njime smije eksperimentirati, vršiti najrazličitije pokuse, oplođivati, usađivati, pa i bacati zametke. Zašto ne: proizvest ćemo druge. Ali na tome se ne staje: vrši se selekcija da se dobije navodno što kvalitetniji čovjek: s većim koeficijentom inteligencije, s boljim zdravljem i sposobnostima. Već ima i sasvim morbidnih eksperimenata: vrše se pokusi kombinacijom ljudskog i životinjskog sjemena. Kao da je riječ o hibridima kukuruza, boljim sortama pšenice ili uzgoju kvalitetnijeg voća. Pred takvim tehnološkim napretkom moralni teolozi i etičari već se odavno slažu: čovjek ne smije činiti sve što je tehnički moguće. Ne bude li se poštovalo to pravilo, tko će ga zaustaviti da sutra ne krene i dalje. Opasno je kad čovjek misli da se dijete, dakle drugi čovjek, proizvodi. Jer proizvod je tu da se prodaje. Pa već se događa da se prodaju organi pobačene djece, čak i u kozmetičke svrhe! Samo se o tome šuti u medijima. Već se razmišlja o proizvodnji „rezervnih dijelova“ za čovjeka, dakako bogatog koji to može platiti!

Hoće li već sutra vrijediti pravilo (ili se u nekim zemljama već počelo primjenjivati?): ubit ćemo stare (naravno danas to ljepše kažu: eutanazirati) jer su oni i sebi i drugima često samo na teret, pa „proizvesti“ druge, mlade. A kad i oni ostare – zna im se! Već se predlaže eutanazija za neizlječivo bolesne, a neće li sutra to obuhvatiti i one koji su izlječivi, ali bi njihovo liječenje bilo preskupo, pa umjesto njih „proizvesti“ zdrave, da ne kažem rasne. Ne čini li vam se suludom zamisao da neka komisija u zdravstvenom osiguranju ili netko drugi određuje tko će se liječiti, a za koga je predviđena eutanazija, pa makar se konzultiralo i samoga bolesnika (ako je on uopće u stanju donositi takve odluke). A do toga je samo jedan korak. S jezom se sjećamo onoga s brčićima; kako je on ono „uzgajao“ nadčovjeka, a što je radio s otpisanima. Rezultat su bile plinske komore i druge jednako jezive stvari. Čovjeka se ne uzgaja kao povrće, voće ili rasna grla konja, goveda ili drugih korisnih životinja! Čovjeka se ne uzgaja nikako, čovjeka (dijete) se odgaja!

Novi čovjek

Možda nas dobri stari prorok Izaija ovoga Božića podsjeti da je novi život uvijek Božji dar. Uostalom znanstvenici i u postupku „proizvodnje čovjeka“ barataju s „gotovim materijalom“; još nisu uspjeli proizvesti ni najjednostavniji život. Ni amebu, a kamoli čovjeka! I bilo bi dobro u ozračju božićne radosti malo se odmaknuti od bogate trpeze i u duhu ove naše rubrike Zaustavi se, čovječe! malo zastati i razmisliti o prorokovoj radosnoj poruci: „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan.“ A kad god se novi čovjek rodi, budimo Bogu zahvalni na daru. Obitelji otvorene životu u tome su nam sjajan primjer. Jer slavimo rođendan Onoga koji nam je doista s Božjih visina darovan. Darovan za brata i spasitelja. A rodio se kao čovjek od svoje majke – Bogorodice.

Sretan vam svima Božić!