„Slavni ateisti“


Ne čitam često dnevne novine. Era je elektroničkih medija, pa je lako preletjeti i pogledati ono što te zanima. Ponekad ipak malo zavirim i u novine. Nedavno mi pozornost privuče naslov o „slavnim ateistima“. Slavni ateisti. Zanimljivo.

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

Kako novine ne čitam redovito, pomislih nije li to zapravo neki serijal, pa su možda prethodnih dana kao u Gospinoj krunici pisali o „radosnim“ pa „žalosnim“ ateistima, da bi na kraju stigli i do „slavnih“. Čitam i vidim da su to zapravo samo izjave nekih glumaca i glumica, njih pet-šest koji se izjašnjavaju ateistima. Ne smatram da su glumci baš vrhunski domet ljudskoga uma poput, recimo, vrhunskih znanstvenika ili mislilaca, ali ipak pročitah njihove izjave.            

Stvor i Stvoritelj

Jedan reče da ne vjeruje u Boga, nego u znanost (nauku). Znanost, ne reče u koju, jer znanost nije nikakva kompaktna cjelina, nego znanosti ima koliko i područja ljudskoga života i zanimanja, i svaka od njih ima svoja pravila istraživanja i područje kojim se bavi. Znanost je doseg ljudskoga uma. Vrijedna našeg poštovanja i pozornosti, dakako. No vjerovati u ljudski, nužno ograničeni, um, a ne vjerovati u neograničeni Božji, tu mi nešto nije logično. To mi se nekako čini kao vjerovati u svijeću, a ne vjerovati u Sunce. Vjerovati onomu tko je uspio riješiti križaljku, a ne vjerovati da je netko tu križaljku i sastavio. Vjerovati u red letenja, a ne vjerovati da ga je netko vrlo razumno i brižno napravio. Vjerovati zakonitosti u prirodi, a ne vjerovati da je Netko tu zakonitost tamo stavio.

Među inima autor navodi i engleskog glumca Hugha Lauriea koji je, prema napisu, izjavio: „Ne vjerujem u Boga, ali mislim da ako Bog ili sudbina ili neka sila postoje i gledaju na nas na zemlji, onda se aktiviraju samo onda kada vide da neke stvari uzimamo zdravo za gotovo. Čim vidi da vam neka stvar ide dobro, Bog će vam poslati neku katastrofu koja će vam sve to upropastiti.“ (Nezavisne novine, Banja  Luka, 25. rujna 2014., str. 24).

Eto ti sad logike! Ne vjeruje čovjek u Boga, ali ako on slučajno postoji – na stranu što on tu pobrka kruške i jabuke: Boga, sudbinu ili neku silu – onda je On tu samo zato da čovjeku pokvari radost, da mu napakosti, da mu pošalje neku katastrofu ili nesreću. I to iz čiste ljubomore i zavisti jer ne može vidjeti da nam „neka stvar ide dobro“. Nema ga, ali ako ga ima, on je takav – zločest. Eto, zato ja u njega ne vjerujem, poručuje nam on.

„Ljudski čimbenik“

Mislite li da ja sada trijumfiram nad tim glumcem, da se osjećam superiornim jer mi je Bog dao vjeru? Bože sačuvaj! Ja mu se pridružujem. U takvoga Boga jednostavno ne vjerujem. Ne samo ja, nego nijedan kršćanin. Samo imam jednu „malu“ dopunu ili ispravku. I pitam se: kako to da mu nije palo na pamet da bi taj Bog, ako ga ima, kako on reče, mogao čovjeku poslati neko dobro, radovati se njegovu uspjehu, njegovoj sreći, dapače biti mu blizak u nevolji?

Po njegovu, Bog šalje nesreće: prirodne katastrofe, kataklizme, a poznato je koliko je čovjek svojim neodgovornim i sebičnim postupcima tomu doprinio: u promjeni klime s teškim posljedicama, u zatrovanju okoliša: tla, vode, zraka, u nemilosrdnom uništavanju prirode zbog gole zarade. Šalje valjda i prometne nesreće, a poznato je da je u ogromnom postotku tu kriv „ljudski čimbenik“, što je bezazlena fraza za ljudsku neodgovornost i nesavjesnost. Šalje siromaštvo od kojega milijuni umiru, a znamo da je Zemlja i te kako u stanju prehraniti, ne samo postojeće pučanstvo, nego još puno veći broj, ali uz pravednu raspodjelu dobara, a ne uništavanjem hrane kako bi se zadržale lihvarske cijene, dakle opet nesavjesnost ljudi. Hoćemo li Boga optužiti i zato što na svijetu ima toliko ovisnika, mladih ljudi, uništenih mladih života? Ili je i tu nečija pohlepa u pitanju kojoj je važan profit, a ne tuđi život? Hoćemo li ga i za ratove optužiti, pa i one „u ime vjere“? Ili je to nakaradno shvaćanje i čovjeka i Boga i vjere?

Uostalom kako vjerovati u čovjekovu dobrotu ako ne vjerujemo u samu Dobrotu, a to je Bog? Kako vjerovati čovjekovoj istinoljubivosti, a ne vjerovati u Istinu? Kako vjerovati da nas netko voli, a ne vjerovati u Ljubav?

Zašto vjerovati?

Isus koji je ta Očeva Ljubav nam objavljuje sasvim drugu sliku Boga; On je Otac, Milosrđe, Dobrota. On nam neprestano govori o suosjećajnom Ocu, a ne o gnjevnoj, osvetoljubivoj sili. No, još prorok Joel u Starom Zavjetu piše kakav je Bog: „On je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“ (Joel 2,13b). Bog kao nježnost – jesmo li o tome ikada na taj način razmišljali? U bešćutnom svijetu koliko nam je potrebno upravo nježnosti! Dijete živi od nježnosti i ljubavi svojih roditelja. Nikad mu toga ne može biti dosta. I odrasli čovjek treba nježnosti. Bez nje nema uspješnoga i sretnoga braka. Nježnost nije slabost; ni Bog je se ne boji! Papa Franjo ne prestaje govoriti upravo o Božjoj nježnosti i poručuje kršćanima: „Ne bojte se nježnosti!“ Završna prorokova riječ zaokružuje prelijepu sliku o Bogu: „On se nad zlom ražali.“ Kako bi ga onda sam davao? Iz Božje ruke zlo ne dolazi. Iz Sunca ne izlazi mrak.

Zato sa svim kršćanima vjerujem u Boga koji nam daje život, koji nas je stvorio za radost, koji nam daje sunce i kišu, daje da zemlja rađa hranu za svakog čovjeka. Ne vjerujem u Boga koji šalje glad, nego Majku Tereziju da snagom svoje ljubavi oduševi tolike sljedbenice da sve stave u službu najsiromašnijih; ne vjerujem u Boga koji šalje Hitlera (Staljina i druge slične im) da uništavaju milijune života, nego o. Maksimilijana Kolbea koji dragovoljno umire umjesto oca brojne obitelji; ne vjerujem u Boga koji šalje bezdušne ljude koji uništavaju prirodna bogatstva iz neutažive pohlepe, nego sv. Franju koji zna da je sva priroda Božje stvorenje, vrt u kojemu njegova djeca mogu mirno i sretno živjeti; ne vjerujem u Boga koji šalje sebične moćnike, zatvorene u svoje zlatne dvorce korupcijom opljačkanog bogatstva, nego misionare koji u krajnje skromnim i često opasnim uvjetima života pomažu ljudima da proizvode hranu, iznalaze vodu potrebnu za život, liječe ih od bolesti i tek onda im govore o Božjoj dobroti.

I ne vjerujem da i mi nismo pozvani dati svoj doprinos da ovaj svijet bude bolji. Dapače!