Piše: Anto Orlovac

Tu stoje i ove riječi:

„Zlostavljahu ga, a On puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K'o jagnje na klanje odvedoše Ga;
K'o ovca, nijema pred onima
što je stižu.“ (Iz 53,7, prijevod Zagrebačke Biblije)

Nadbiskup Šarić to prevodi tečnijim narodnim duhom i jezikom:

„Bio je zlostavljen, a on se je predao dragovoljno, nije otvorio usta svojih kao janje, što se vodi na zaklanje. Kao ovca, nijema pred onima, koji je strižu, nije otvorio usta svojih.“

U obje kratke navedene rečenice ponavlja se ista tvrdnja: „… nije otvorio usta svojih“. Šutio je. Šutio i trpio. Nepravedno. Ni za što nije bio kriv. A svi znamo koliko nas nepravda uzruja, kako bismo onda najradije „sve rekli“, sasuli u lice progoniteljima, a jer smo uzrujani, bili bismo vjerojatno i nekontrolirani, pa bi padale međusobne uvrede.

Danas je općenito uvriježen običaj da se optuženi može braniti šutnjom. Time se koriste i najveći zločinci, prebacujući teret dokazivanja na tužitelje, a poneka rečena riječ mogla bi ih ipak odati i kompromitirati. Zato im branitelji često savjetuju neka šute i ništa ne govore.

Postoji i druga vrsta šutnje na sudu. Pokazao ju je blaženi kardinal Stepinac. Ima prilika u životu kada ni jedna riječ neće biti shvaćena onako kako je kažeš, kad će biti izrugana, pogotovo na namještenim sudskim procesima, kakav je bio Stepinčev. Bio sam i sam nazočan na jednom sličnom sudskom postupku pokojnom banjolučkom svećeniku Filipu Lukendi na komunističkom sudu, i mogao sam konkretno vidjeti i čuti kako to izgleda. Svima nam je bilo jasno da svjedoci bezočno lažu, pritisnuti od vlasti koje po svaku cijenu hoće osuditi svećenika, recitiraju mucajući ono što im je dano da nauče i kažu protiv svećenika, što je jedan od svjedoka na sudu i priznao, a on mirno šuti, ne progovara, čak mu se ni jedan mišić na licu ne trznu. A poznavao sam ga dugo i dobro: nagle je naravi, živa vatra, na nepravdu reagira i sav u licu pocrveni, žile mu poiskaču po vratu i licu, oči strijeljaju. Sada ništa od toga: utjelovljeni mir, kao da se govori o nekomu drugom, kao da se to njega ništa ne tiče. Samo će na kraju, upitan da se izjasni, smireno reći da su to sve lažne optužbe, ali da je on katolički svećenik i da svima oprašta. Više je rekao šutnjom i tom jednom jedinom rečenicom, nego da je održao trosatnu obranu. Međutim, u tu jednu jedinu rečenicu njegova opraštanja bio je ugrađen cijeli njegov život. Svi koji smo ga poznavali, osjetili smo to duboko.

A zašto se, zapravo, otvaraju usta u takvim prilikama? Da proklinješ te nepravednike, što ljudi nerijetko čine, da zazivaš osvetu, ili barem da zaplačeš nad svojom hudom sudbinom.

Isus ništa od toga nije učinio. Nije proklinjao, nije zazivao osvetu Očevu, nije sazivao gromove s neba, nije dao ni da ga brane. Petra oštro prekorava da vrati mač u korice njegove. Imao bi On puno bolju obranu da hoće: cijele legije anđela. Jedan jedini put je reagirao, kad je prigovorio onome stražaru Velikog svećenika koji mu je opalio ćušku: „Ako sam rekao krivo, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?“ (Iv 18,23)

A i to samo zato da pokaže kako je to samovolja toga sitnog ulizice koji se tako dodvorava Velikom svećeniku.  A i jest „junaštvo“ pljusnuti svezana čovjeka!

Isus nije ni plakao nad sobom i svojom sudbinom; naprotiv, nije dao ni drugima da to čine. Kad je na križnom putu susreo uplakanu Majku ne reče joj: „Jao, majko moja, zašto si me rodila? Jeruzalemske žene upozorava da ne oplakuju Njega i Njegove patnje nego vlastite grijehe i one svoje djece. Jer, to su pravi uzroci Njegove nepravedne patnje. A upravo njihovi sinovi, koje su židovski prvaci nahuškali i podjarili, viču i traže Isusovu smrt.

Koja je to snaga, moći šutjeti u takvoj (ne)prilici! Onda kad nepravda vrijeđa, izaziva, žulja, ponižava; kad imaš sto razloga pobuniti se, prosvjedovati, kriknuti. Na sve je Isus odšutio. Ne želi čak ni odgovarati na Pilatova pitanja, a mogao je možda kolebljivog Pilata, koji Ga je želio pustiti, upravo na to potaknuti: da Ga oslobodi i pusti. Nije to uradio. Šutio je.

Samo je još jednom otvorio usta u cijelom tom sramotnom postupku. Ali rekao je nešto do onda nečuveno u takvoj prilici, nešto što je potreslo Jeruzalem, a od onda odzvanja cijelom Zemljom.  Do danas i do svršetka svijeta. Bile su to riječi nedužnoga patnika koji moli milost, ali ne za sebe nego za svoje mučitelje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ Tada je Zemlja zašutjela. Zašutjela, a i danas o tome govori.