Stalnost Božje i nestalnost ljudske riječi


„Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva“ (Iz 45,23a), govori Bog preko proroka Izaije. „Riječ neopoziva“, kako to snažno i stabilno zvuči. Takva je Božja riječ. A stalna je zato jer je Bog stalan, stabilan.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Nekoć su i ljudi puno više držali do zadane riječi. Bila je snažnija od mnogih ugovora. Na riječ su se ugovarali poslovi i cijene, na riječ se trgovalo, na riječ se ženilo i udavalo. Prekršiti zadanu riječ, dano obećanje, značilo je ispasti nečovjek, zapravo sam sebe osuditi na prijezir drugih.

Devalvacija ljudske riječi

Živimo u vremenu strahovite devalvacije ljudske riječi. I u međuljudskim odnosima i u životu velikih zajednica kao što je država. Danas malo tko može drugomu vjerovati na riječ. Pa smo počeli donositi zakone, sklapati ugovore i potpisivati ih. I sve točno do u sitnicu popisati i regulirati. „Štancaju“ se zakoni kao na tekućoj vrpci, donose se aneksi, amandmani, dopune, promjene. Sve u cilju da bude više zakonitosti i poštenja. Barem nam tako govore. Pa je li ga više? Nisam siguran. Male koristi od toga! Nije, naime, malen broj ljudi koji više gledaju kako prekršiti taj zakon ili ugovor, naći neku rupu u njemu i prevariti onoga drugoga, nego kako ga se zaista držati. Ne poštuju se čak ni međunarodni zakoni, sve se čini da se oni izigraju kad to nekome (ne) odgovara. Sramote se cijele države zbog toga (sjetimo se samo slučajeva Perkovića i Mustača u Hrvatskoj), na čuđenje cijeloga svijeta.

Mijenjaju se i ustavi kadgod to nekome zatreba. A ustav je vrhovni, temeljni i glavni zakon svake države. U Sjedinjenim Američkim Državama nisu mijenjali ustava čitavih dvije stotine godina. U nas malo malo pa promjena ustava. Gotovo da svaka nova vlast prepravlja ustav onako kako njoj odgovara. Ni u što više ne možeš biti siguran. Nema nikakve stabilnosti.

Zbrka ljudskih riječi

Ništa bolje nije ni u običnim međuljudskim odnosima. Rijetki su oni kojima se može vjerovati na riječ, pouzdati se u nju. Nestalnost se uvukla u sve: u brakove, u prijateljstva, u dogovore o poslu, u međuljudske odnose.

Vjenčanje nije ništa drugo nego čvrsto dana riječ, obećanje međusobne neopozive ljubavi i vjernosti. A rastave na svakom koraku. Što je ostalo od obećanja, od riječi? Zapravo što je ostalo od osobe koja je tu riječ dala i pogazila?

Dogovori se posao s majstorima, sve precizno: i kako, i što, i u kojem roku, i po kojoj cijeni. Na kraju moraš imati cijelu ekipu koja bi ih nadzirala jer će ugraditi nekvalitetniji materijal ili neće sve uraditi kako je dogovoreno ili će podizati cijenu pod različitim izlikama. Danas kažu da je gadna kletva: „Dabogda majstore imao!“

Trgovac se kune da je roba prvorazredna, posve ispravna, hrana svježa, sve samo kupi i uživaj! A krivotvorene robe posvuda, čak se izdaju i različiti certifikati koji su krivotvorine. Dok se to otkrije, već su mnogi prevareni i namagarčeni. Čak se i lijekovi krivotvore, a o njima nerijetko i životi ovise.

O političarima i njihovim obećanjima nećemo ni govoriti. Svi znamo koliko treba držati do riječi većine od njih. Koliko i do lanjskoga snijega.

I tako bismo mogli nastaviti nizati.

Sljedbenici Riječi

A zašto je to tako? Nestalna nam je riječ jer smo nestalni mi. Dok se to ne promijeni, dok se mi ne budemo mijenjali na bolje, neće nam pomoći ni svi ugovori, dogovori, zakoni, ustavi. No i danas vrijedi pravilo da se karakteran čovjek drži zadane riječi. A kršćanin ima još jedan razlog oko toga se truditi. On slijedi Isusa, onoga koji je Istina, koji je Riječ, koji je istinita Riječ Božja. Uvijek i do kraja. Zato je s pravom mogao reći: „Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći!“ Za kršćanina je i to obveza biti što sličniji onomu komu vjeruje.