Straža na ustima


„Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra“ (Ef 4,29), uči nas sv. Pavao. Ozračje koje nas okružuje onečišćeno je, ne samo dimom iz tvorničkih dimnjaka i ispušnim plinovima iz naših automobila, nego i ružnim riječima iz usta ljudi.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Koliko je tu laži, grubosti, uvrjeda, kleveta, ogovaranja i svih vrsta ružnih riječi. Svađe u parlamentima, prostote u literaturi i medijima, uvrjede na sportskim terenima. Ne navija se za svoje, vrijeđaju se tuđi. Zato trajno živimo u duhovnom smogu. Iznad nas lebde oblaci magle i zloće i ne daju nam disati.

A s druge strane, kako je lijepo kad susretneš čovjeka koji ti rekne lijepu riječ i – ogrije te sunce. Nisu to lažni komplimenti koje neki muškarci dobace lijepim ženama, ne bez zadnje primisli, nego iskrena, lijepa riječ, pohvala, smiješak, riječ utjehe ili ohrabrenja bolesniku ili čovjeku u nevolji, poticaj i ohrabrenje djetetu, sve su to sunčane zrake na našem životnom putu. One nam svijetle i griju nas. Toliko ih svi ljudi trebaju. Rekneš lijepu riječ i čovjeku uljepšaš dan. To ništa ne stoji, a puno znači.

Straža na ustima

Biblija je često veoma slikovita. Tako čitamo u jednom psalmu: „Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih!“ (Ps 141,3). Vrlo zanimljiva slika: straža na ustima! Zadatak je stražara da pušta ući ili izići onoga kome to pripada. Onoga kome to ne pripada, on zaustavlja, vraća, ne da proći. Pobožan čovjek boji se buntovne, bogohulne riječi koja bi mu mogla izletjeti, pa moli Boga da mu na usta postavi stražara koji će to zapriječiti. Lijepa opomena onomu tko želi biti bogobojazan. Slično bi trebao moliti svaki čovjek. Nije svejedno što netko govori, što izlazi iz njegovih usta. Treba nam stražar na ustima da propušta samo ono što treba proći. Ne može nam, doduše, stajati pred ustima anđeo s plamenim mačem kao što je stajao nakon prvoga grijeha pred rajem zemaljskim. Ali straža nam treba. Stražari smo mi sami.

Nije novost da naš narod puno psuje, prostači. Ponekad se čovjek na ulici neugodno osjeća. Prolaznici razgovaraju i najedanput žestoka psovka, prostota, vulgarnost. Pristojnu čovjeku neugodno. Nerijetko je puno vulgarnosti i tamo kamo čovjek odlazi vidjeti i doživjeti nešto lijepo, čuti lijepu skladnu i plemenitu riječ: u kazalištu, na filmu. Naš narod za onoga tko psuje kaže jednostavno kako on – laje. A zna se da laje pas. Kad dijete krene da bi opsovalo, brižni roditelj upozorava: „Ne laj!“ Znalo se dogoditi da je dijete, dobro poučeno, ispravljalo vlastita oca kad je on u srdžbi opsovao.

A koliko je zla napravila lažna, neiskrena ili klevetnička riječ? Koliko je glava odnijela, nevinih pogubila. Opet to narod lijepo zna: „Dvojica bez duše, treći bez glave!“ Ali i ona koju smatramo bezazlenim tračem: „Pa, znate, mi to onako, uz kavicu!“. A gruba i uvrjedljiva riječ: koliko je obitelji razdvojila, koliko nam je dana pokvarila! Da je bio „stražar“ na „vratima usana“, toga ne bi bilo.

Čuvati i njegovati riječ

Ljudi koji žive od riječi, znaju ih posebno cijeniti. Hrvatski književnik, umjetnik riječi, Ranko Marinković napisa nešto slično onomu što veli psalmist: „Čuvam riječ, riječi bi trebalo malo više njegovati, škrtije uporabljivati taj dar koji samo čovjek posjeduje. Riječ je velika dragocjenost koju mi ne znamo cijeniti. To je veliki dar. (…) Potencija riječi koja je poetska, banalno rečeno, nadgradnja riječi, koja nije samo značenje i zvuk, nego poetizirani zvuk, oplemenjeni zvuk. Riječi su velika moć, a mogu biti i velika bijeda.“ Riječ je nešto veliko, zna on to dobro, i zato s njome valja oprezno. Slikovito rečeno, riječi nam na usnama dobivaju krila: odatle polijeću i više ih ne možemo kontrolirati. Ali zato možemo dok su još u nama, dok su tek ideje. Ne bi ih bilo dobro pustiti kakve god u optjecaj. Sjećam se dok smo služili vojni rok u onoj propaloj državi i vojsci, kako se tamo držalo do izgleda vojnika; on je u gradu morao ostavljati dojam urednosti i sklada. Kad bismo dobili dopuštenje izlaska u grad, uvijek bismo se lijepo oblačili, najprije sami provjerili kako izgledamo, a onda bi dežurni časnik izvršio „smotru“, pregled, i znao bi vojnika vratiti ako je bilo kakva sitnica bila neskladna. To bi moglo narušiti ugled vojske, govorili su. I svaki čestit čovjek, a pogotovu kršćanin, morao bi voditi računa o svojim riječima prije nego što ih pusti u svijet.

Sjećamo se da je jednog divnog crkvenog učitelja, biskupa, kršćanska tradicija nazvala Zlatoustim, čovjekom zlatnih usta. To je sv. Ivan Zlatousti (između 344. i 354. - 407.), a bio je carigradski patrijarh i crkveni naučitelj. Vele da ni jedan crkveni pisac nije tako temeljito i s toliko osjećaja tumačio Sveto pismo. Njegove su misli bile bistre, riječi jasne, poruke spasonosne. Svakako je dugo brusio svoje riječi prije nego ih je uputio slušateljima. A kad ih je pustio, donosile su blagoslov, tješile su, hrabrile i podizale čovjeka Bogu. Bio je brižan stražar svojih usta. Zato su do danas svježe, poticajne, plemenite.

U takve nam se primjere ugledati. Postaviti stražu na „vrata usana svojih“. A onda bismo mogli i ovako moliti: „Nadahni mi, Bože, lijepu, plemenitu riječ! Neka ona bude poput leptira glasnik sunca, proljeća, topline i radosti. Neka ogrije i obraduje onoga koga god susretne. A one mi druge, Gospodine, ne daj! Neka im moja usta budu grob! Neka nikad iz njih ne iziđu!“ Sretan ti let, lijepa riječi moja.