Piše: Anto Orlovac

Zapravo nije riječ o „svima“, nego o „meni“. Svaki je kršćanin pozvan ići Isusovim putem, Njega slijediti, dobro činiti, protiv zla se boriti. Drugim riječima, pozvan je truditi se biti svet(ac). Ali to je zahtjevno. Lakše mi je utopiti se u mnoštvu, u prosjeku. Zapravo, nije pravo pitanje možemo li, nego hoćemo li. Točnije, treba uvijek govoriti u jednini. I to u prvom licu jednine! Nisam pozvan govoriti za druge, nego samo za sebe. Valja se upitati: hoću li ja to? Ili mi se to ne da; možda se bojim to biti.

Štreberi

Bojim se da ne ispadnem „štreber“ pa makar i prema svetosti, pa da mi se ne narugaju, kao što se lošiji učenici ili studenti znaju narugati revnom kolegi koji želi temeljito spremiti svaki ispit, pa ga oni kojima se to ne da, pogrdno nazivaju štreberom. A riječ „štreber“ dolazi od njemačke riječi „streben“, a ona znači: „težiti“, „nastojati“, „truditi se oko nečega“. I od pozitivne riječi koja označuje nastojanje da se postigne nešto više, nešto veće, od težnje da se napreduje, prave pogrdnu, uvrjedljivu riječ i prišivaju drugima. Tako tu riječ tumače i rječnici stranih riječi pa vele da su „štreberi“ „karijeristi“, „laktaši“, „gramžljivci“… koji ne prežu ni od nečasnih postupaka kako bi postigli cilj i napredovali u karijeri. Ono dobro i pozitivno nastojanje čak više i ne spominju.

Imam iskustvo još iz studentskih dana: oni koji su više od drugih nastojali i težili za nekim ciljem, na primjer učiti strane jezike – dakle bili „štreberi“ u pozitivnom smislu te riječi, nešto su i postigli, čak i kad nisu bili natprosječno nadareni. A mnogi koji su bili izvanredno sposobni, ali bez te težnje, utopili su se u osrednjost i proigrali svoje talente. Moram iskreno priznati da sam u životu bio premalo „štreber“, i u studiju i u ostalim područjima života, a o svetosti da i ne pričam, i žao mi je što nisam bio veći. Ne samo zato što sam slučajno rođen u općini koja nosi „štrebersko“ ime Laktaši (nemojte mi ovdje, molim vas, podmetati neke političke aluzije!), nego zato što se ništa veliko ne može postići bez velikog nastojanja, težnje, marljivosti, rada i odgovornosti. A moji me roditelji naučiše još u djetinjstvu da najprije valja pogled podići k Bogu, a onda pogledati u svojih deset prstiju i s njima učiniti ono što se može. A može se puno. I rekoše da nema ništa slađe, nego se nakon nekog uspjeha osvrnuti i kazati da je bilo naporno, ali se isplatilo.

Svetci

A kakve to veze ima sa svetošću? Ima, naravno. Zato što se ni svetost ne može postići najprije bez Božje pomoći, a onda ni bez velike osobne težnje, nastojanja i uporne volje. Bez odustajanja! Malo je svetaca koji su učinili neke posebno velike stvari, ali nema ni jednoga, a da nije bio ozbiljan „štreber“, da nije trajno nastojao izgrađivati svoju dušu i savjest, pravio sitne korake naprijed, napredovao, pa i uz posrtanja i padove, ali i uz kajanje i ustajanje. Dapače, oni su najsitnije stvari činili s vrlo velikim nastojanjem i ljubavlju, išli malim koracima, ali su stalno napredovali. I stigli do ispunjenja svojega života, do aureole svetosti. Sjetimo se samo svete Male Terezije i tolikih drugih koji su svetost postigli vršeći s velikom ljubavlju i predanju sasvim obične male životne zadaće!

Korizmeno je vrijeme. Rado sudjelujemo u pobožnosti križnoga puta. Pratimo Isusa stopu po stopu na putu prema golgotskom brežuljku, prema Kalvariji. Pun rana nosi tešku gredu križa. Svaki mu je korak bio bolan, svaki pokret ozljeđivao rane, svaki pad vukao ga da tamo gdje je pao ostane ležati; ionako će ga okrutno pogubiti. Rugali su mu se, grdili ga, vrijeđali svakako. Ne znamo je li mu tko iz rulje doviknuo i da je „štreber“, no On je doista zadnjom snagom težio ispuniti volju Očevu i stići na vrh brijega, gdje se trebalo „sve dovršiti“; zadnjom kapi krvi otkupiti grješna čovjeka: i onoga koji gramžljivo i laktaški nastoji napredovati i sebi osigurati najbolje pozicije na račun drugih, i onoga koji iz lijenosti i komotnosti zakopava svoje talente, pa ne pomogne ni sebi ni drugome, čekajući da to učini netko drugi.

A svetci se nikad nisu izvlačili na tuđi račun. Nisu se ni osvrtali na moguće poruge. Uostalom, ljudi unatoč svemu prepoznaju što je prava, a što hinjena svetost. Onoj pravoj nitko se ne ruga. Jeste li ikada čuli da se netko ruga Majci Tereziji ili Ivanu Pavlu II., da spomenem samo dva tako nam poznata i bliska imena? A nisu li bili nenadmašni u težnji, nastojanju, ali i trajnoj dubokoj molitvi i jednako tako zauzetu radu? Nije dakle pitanje hoće li me tko posprdno nazvati „štreberom“, nego: imam li hrabrosti ići svojim putom, točnije onim kojim me Bog vodi? Činim li to, i te kako mogu postići velike stvari, pa i postati svet(ac), makar me Crkva takvim nikada službeno ne priznala. Pa polazio iz Laktaša ili iz bilo kojeg drugog mjesta.