Suha i vedra istina


Jedino Crkva naviješta istinu da se svaki čovjek rađa s istočnim grijehom i da je od začeća sklon zlu, destrukciji i autodestrukciji. Ostali vrludaju od krajnjega pesimizma do blesava optimizma – čovjek je za ništa ili on je sve. Pogled na čovjeka kojeg čuva Crkva ne dolazi od ljudi. On je plod Objave.

Piše: Bazilije M.

Ako netko prošeta do Ugljana, seoca povrh Trilja, i navrati u komunu za liječenje od ovisnosti, moći će susresti, među mnogima, jednog mladića od osamnaest godina. Po nacionalnosti je Poljak i izvrsno govori hrvatski. Mladić je vedra duha i bez ikakva napora govori o sebi.

On će vam ispripovjediti kako je dospio u komunu Cenacolo. S devet godina (pažnja!) je počeo pušiti marihuanu. To je doba kada se djeca pripravljaju za prvu pričest. Možete ga upitati kako je uspio nabavljati tu travu. Već s deset godina je prešao na teže droge, a uskoro je postao i ovisnik o heroinu i kokainu. Kazat će vam kako je s nevjerojatnom snalažljivošću sve skrivao od roditelja. Oni su zadnji doznali o čemu se radi. A i s raskajanim srcem će vam reći kako je mučio roditelje na tisuću načina. Krao je, lagao i tako redom.

Sada se u komuni uči živjeti u suhoj istini. Živi bez droge, bez televizije, bez mobitela, bez tableta, kuha, pere rublje, poslužuje u blagovalištu, kleše kamenje, moli. Na dan izmoli tri krunice i dnevno razmišlja o riječima Svetoga pisma, ispovijeda se često i pričešćuje. Uči se najosnovnijim praktičnim stvarčicama. Prima zadatke od onih koji su odgovorni za njega. Pomaže drugima da ustraju na putu čišćenja, i tako redom.

Ako nakon ovoga susreta zalutate u splitsko polje i onamo susretnete jednog čovjeka srednjih godina kako u svom voćnjaku podrezuje kruške i porazgovorite s njim, moći ćete čuti ovo mišljenje: „Odgoj djece i mladih svi su napustili. Niti država, niti škola, a sve manje i roditelji odgajaju djecu za dobro. To jedino još uvijek radi Crkva.“Taj čovjek nije neki veliki vjernik. Kirurg je i dolazi redovito u voćnjak. To ga oslobađa od stresa.

Jedino Crkva naviješta istinu da se svaki čovjek rađa s istočnim grijehom i da je od začeća sklon zlu, destrukciji i autodestrukciji. Pročitati Frommovu knjigu Anatomija ljudske destruktivnosti. Ostali vrludaju od krajnjega pesimizma do blesava optimizma – čovjek je za ništa ili on je sve. Pogled na čovjeka kojeg čuva Crkva ne dolazi od ljudi. On je plod Objave.

Onaj mladić iz komune prihvatio je istinu o sebi koja dolazi iz Objave. Sada je svjestan svoje izopačenosti, ali i dobrote koju je Bog u njega posadio. Dobrota je u temelju. Svjestan je i Božje dobrote prema njemu i to mu daje vedrinu i nadu. Kada bismo ga zapitali što nam preporuča, čuli bismo ove riječi: „Ponizno prihvatite istinu o sebi koju nam objavljuje Isus Krist! On me spašava i On je Spasitelj svih ljudi!“