Svibanj u srcu


Nalazimo se u najljepšem mjesecu u godini, u Gospinu svibnju. Mjesecu cvijeća, sunca i topline. No, rascvjetan i bujan novi život u prirodi nerijetko odudara od osjećaja koje nosimo u srcu.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Svijet, pa i Europa koja bi za to imala najmanje razloga, kao da tonu u neku zabrinutost, rezignaciju, tugu i besmisao. Sve je manje nasmijanih lica, radosnih ljudi na našim ulicama. Svi su u nekim svojim brigama i tjeskobama. Prijeti nam teror, straše nas sijači smrti, pogađaju nas društvene nepravde, mori nas briga kako preživjeti, zabrinjavaju nas odlasci mladih i naša pusta sela, žalosti nas sve manje radosne dječje cike i igre.

No, svibanj nas podsjeća da imamo majku. Majku koja je propatila naše patnje u najvišem stupnju, Majku koja nas razumije, Majku koja je moćna kod svoga Sina, Majku koja nas voli. S pravom je u litanijama nazivamo Utjehom žalosnih.

U svojoj pjesmi U hramu divno se naš veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor obraća Gospi, koju naziva „majkom nevoljnika“ i „slatkom nadom tužnih i patnika“, tražeći utjehu u svojim nevoljama i žalostima. U maloj crkvici, pred Gospinom slikom, pada na koljena prepun pouzdanja u njezin zagovor i pjeva:

„I ja sam, eto, na koljena pao
Pred tvojom slikom, majko nevoljnika,
I k tebi svoje ruke podigao
Oj, slatka nado tužnih i patnika!“

Otkuda mu to? Naučila ga je njegova pobožna majka. Hrvatski se narod smije zvati Gospinim narodom. Pobožnost Gospi tako nam je bliska. Tolike Gospine crkve, tolike kapelice, slike i kipovi, tolika njezina prošteništa. I što je najvažnije nisu prazne. Baš naprotiv! Pa zar se ne događa da nam o Gospinim blagdanima veliki gradovi opuste, a njezina svetišta u njihovoj blizini poteku rijekama hodočasnika? Sjetimo se samo Marije Bistrice, Sinja, Aljmaša, Trsata, Olova, Kondžila o Velikoj Gospi. Evo kako je pjesnika njegova pobožna majka uputila Gospi, a on je, ne srameći se, poslušao, i pred Gospom na koljena pao:

„Rekla mi sto put moja dobra mati:
'K njoj, sinko, hrli kad ćeš tugovati!'
Rekla mi sto put moja majka mila:
'Ona nas sviju pod krilo primila'.

I ja sam doš'o, utjeho smrtnika,
Za kojom jošter mnoga srca gore
Da vidiš kakvi mene nesretnika
Čemeri more.“ (V. Nazor, Ja vjerujem, Zagreb, 2014., str. 256).

A Gospi svatko smije doći onakav kakav je i s onim što mu je u srcu i u mislima: sa svojim jadima i brigama, sa svojim žalostima i tugama, sa svojim bolima. Smijemo joj se s pouzdanjem povjeriti i izjadati. Suvremeni čovjek sve manje je u stanju slušati drugoga i njegove jadopojke. A Gospi to nije teško. Naprotiv, rado to čini. Nismo joj dosadni. Dapače, silno se raduje kad joj otvorimo srce. Čeka nas u svojim crkvama. Čeka da s nama učini razmjenu. I to kakvu! U nekim dućanima može se trgovati po načelu: novo za staro. Mi donesemo nešto što nam je već dotrajalo, a dobivamo novo, dakako uz dobru nadoplatu. Gospi smijemo donijeti svoje „staro“, opterećeno, srce ispunjeno poteškoćama, nevoljama, tugom. Ona to uzima, a uzvraća nam novim srcem, punim radosti, sigurnosti i mira. I to bez ikakve nadoplate. I u srce nam ulazi topao, vedar i rascvjetan svibanj.

Anto Orlovac