Zaustavi se, čovječe

Svjetlost svijeta


„Vi ste svjetlost svijeta“ (Mt 5,14), reče Isus svojim učenicima. A svjetlost mrak razgoni, put obasjava, sigurnost daje. U svjetlu se ne tumara i ne luta. Različiti su izvori svjetlosti: vatra, svijeća, luč, petrolejka, električna žarulja, ali svima im je zajedničko to da obasjavaju oko sebe.

Piše: Anto Orlovac

Uz svjetlo obično ide i toplina, pa ta svjetlost i obasjava i grije. Tako stoji najprije sa Suncem. Upravo je na takvo svjetlo mislio Isus kada je ono rekao.: Kršćanin je čovjek koji svijetli i grije.

Čime kršćanin svijetli? Svojim dobrim djelima, reći će Isus. On potiče učenike da svijetle poput svjetiljke u kući ili poput rasvijetljena utvrđena grada na visokoj stijeni koji se vidi izdaleka: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (r.16).

Poruka Svjetla

Po proroku Izaiji Bog je još davno prije poručio kada i kako će svjetlost njegova vjernika zasjati. Događat će se to uvijek, kada podijeli svoj kruh s gladnima, kada udomi beskućnika, kada odjene gologa, kada čuva dobar glas svoga bližnjega, kada zaštiti ugrožena, kada se zauzme za potlačena (usp. Iz 58,7sl), dakle: kada čini dobro, bori se za društvenu pravdu i zaštićuje slabije. Kako suvremena – osobito korizmena – poruka iz davnih vremena! Bez takvoga stava ne bi bilo Europe, ne bi bilo zapadne kulture, utemeljene na kršćanstvu, priznao to tko ili ne, zapravo ne bi bilo ni samoga kršćanstva. Čak su i bezbožne ideologije našega vremena preuzele neke od tih zasada u svoje programe, barem načelno. Doduše, Boga su iz toga eliminirale, isključile su izvor toga svjetla, što ima toliko smisla koliko i postaviti svu instalaciju, a ne priključiti se na mrežu, na izvor energije. A kršćanin zna tko je izvor svjetlosti i čiju svjetlost on zapravo reflektira. Zna da je slikovito rečeno: Bog Sunce, a kršćanin Mjesec. Usporedba je pogođena ne samo zbog razlike u snazi svjetlosti, nego i zato što Sunce svijetli svojom energijom, a Mjesec samo odsijava, reflektira tu sunčanu svjetlost, bez koje i sam nije uopće uočljiv. A kako bi kršćanin uopće bez Boga mogao biti uočljiv?

Što će se dogoditi ako budemo postupali po Božjoj poruci, ocrtava Izaija pjesnički snažno: „Tad će sinuti poput zore tvoja svjetlost“ (r.8). Što znači zora novoga dana, zna dobro onaj tko bolestan čeka da svane jutro, pa da može potražiti pomoć. Ili tko je zalutao u noćnoj tami. Onoga tko širi svjetlost i samog će ona obuzeti. „Zdravlje će tvoje brzo procvasti“, nastavlja prorok. I još jednom se vraća slici svjetlosti: „Tvoja će svjetlost zasjati u tmini“, pa će i tvoja vlastita tama „kao podne postati“ (r.10).

Obnovljiva energija

Ima još lijepe simbolike u usporedbi kršćanina i svjetla: svjetlo svijetli svima bez razlike. Ono nije sebično, ne pita tko je oko njega, ne gleda koliki ga mrak obuhvaća; dapače što je mrak veći, svjetlo jače do izražaja dolazi. Kakva je žarka svjetlost zasjala u primjeru poljskog redovnika o. Maksimilijana Kolbea u tami konclogora u Auschwitzu kada je svoj život dao da spasi život ocu brojne obitelji! To svjetlo nitko nikada neće moći ugasiti. Upaljeno u vremenu, svijetlit će i u vječnosti. I kršćanin je pozvan dobro činiti ne pitajući tko je oko njega, ne pitajući kakav je čovjek onaj kojemu čini dobro, hoće li od toga sam imati koristi; on jednostavno svijetli, trošeći sebe na korist drugoga. Ali samo tako može ispuniti svoju zadaću: biti svjetlost.

U posljednje vrijeme sve se više radi na alternativnim izvorima energije koja nam treba kao izvor topline i svjetla. Prirodne su zalihe energije ograničene, sve više toga postajemo svjesni. A trebaju i naša djeca, ljudi budućih naraštaja nakon nas živjeti. S nama svijet nije započeo, neće ni završiti. Zato se sve više koristi snaga i obnovljiva energija sunca, vjetra, vode. Time možemo znatno smanjiti zagađenje životne sredine i povećati kvalitetu života, što je za svaku pohvalu. No, ima još jedan ogroman, nedovoljno iskorišten i zapravo neiscrpan izvor svjetla i topline. A posve je besplatan i svakomu lako dostupan. To je naš ljudski osmijeh. Kako nam osmijeh bližnjega zna divno obasjati dan! Kad bismo svi svaki dan „upalili“ to malo zlatno svjetlo samo jedanput i samo jednom čovjeku, to bi bilo preko sedam milijardi upaljenih malih svjećica na ovoj Zemlji. Zemlja bi izgledala poput čarobno okićena božićnog drvca. A kad bismo to tijekom dana češće ponavljali, od prvog jutarnjeg smiješka svojim najbližima nakon buđenja, do onog završnog uz „Laku noć!“ pred počinak, što uopće nije teško, to bi „drvce“ bez prestanka svjetlucalo i blistalo. Trajno bismo obasjavali i bivali obasjavani. „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima“, rekao je naš Gospodin.