„Tamna noć“ suvremenog čovječanstva


U duhovnom životu velikih mistika poznata su razdoblja koja se često nazivaju „tamnom noći“ duše. Najsvježiji je primjer Sv. Majke Terezije za koju životopisci tvrde da je čak 40-ak godina proživljavala tu veliku bol duše koja ima dojam da je daleko od Boga, da je Bog odbacuje, da sakriva od nje svoje lice.

Piše: Anto Orlovac

Nisam ni blizu tim svetim dušama pa takvog iskustva nemam, niti ću o njemu pisati. Ali, zanimljivo je kako sveti ljudi vide i povezuju svoja duhovna iskustva sa životom nas „običnih smrtnika“ i svijeta u kojemu živimo.

Nije „normalno“ biti kršćanin

Naš suvremenik, sveti papa Ivan Pavao II., ustvrdio je čak da i naše društvo, zapravo čovječanstvo, proživljava jednu vrstu „tamne noći“. Govoreći o iskustvu velikog mistika Sv. Ivana od Križa o „tamnoj noći“ duše kad joj se Bog sakrije, rekao je u jednom govoru karmelićanima na njihovu generalnom kapitulu 29. rujna 1989. da su oni pozvani biti „proroci i svjedoci 'tamne noći duha' koju naše društvo proživljava“. A u čemu se ta tamna noć sastoji u našem suvremenom društvu? Razmišljajući o tim riječima svetoga Pape piše suvremeni duhovni učitelj Winfrid Stinissen: „Papa se ne dvoumi povući paralelu između tamne noći Ivana od Križa i mraka koji prožima naše vrijeme. Moglo bi se govoriti o skupnoj tamnoj noći koja je pogodila čovječanstvo. Bog nije više sam po sebi jasna stvarnost koja rješava sve probleme i odgovara na sva pitanja. On nije više u javnom životu. Biti kršćanin nije više sasvim normalno, društvo je sve manje izgrađeno na kršćanskim načelima. Unatoč tome što su blagdani zadržali svoje prvobitne nazive, izgubili su najvećim dijelom svoje kršćansko nadahnuće“ (W. Stinissen, Noć je moje svjetlo, str. 101).

Samo ime ostalo

Čini mi se da je to očito u zemljama zapadne kulture pa i u našem hrvatskom narodu. U Hrvatskoj, kao i u brojnim „zapadnim“ zemljama, neki se crkveni blagdani slave i kao državni. Vjernicima, pogotovo onima koji imaju iskustvo komunističkog agresivnog ateizma, kada se ništa vjersko u javnosti nije smjelo ni spomenuti, to je, dakako drago, ali pogledajmo malo što za našu javnost predstavljaju ti blagdani. Božić je, primjerice, barem sudeći po medijima, „Advent u Zagrebu“, tj. sve moguće trgovinske ponude, prodaja, zabave, priredbe, trka za nabavkom što skupljih darova za najbliže, dakako, ne samo u Zagrebu, nego posvuda; Uskrs je obilan stol: šunka, jaja, sir, itd. i sve se to mora odnijeti u crkvu na blagoslov (valjda se nikada župnici ne nagledaju toliko nepoznatih ljudi u crkvi kao uz uskrsni blagoslov jela od kojih velikog broja njih na uskrsnoj misi nema!); Velika Gospa su hodočašća, ali sa svim popratnim sadržajima koje nude trgovci i mešetari: ringršpil, derneci, pjevaljke... pojačan promet i turističke gužve, pri čemu ti nesretni hodočasnici pješaci samo smetaju onima što u dobrim automobilima žure na janjetinu; blagdan Svih svetih, koji je usput pretvoren u „Dan mrtvih“, umjesto katoličkog Dušnog dana, prilika je proizvođačima cvijeća, svijeća i lampiona za povećanu zaradu, jer sve ide kao halva, a pritom se čak ponekom vjerniku dogodi da od silne trke od groblja do groblja kako bi obišao grobove svojih pokojnika (protiv čega nitko ne može imati ništa) i ne stigne na svetu misu toga dana sveopće svetosti Crkve.

Ljudi se skrivaju

Hvala Bogu još je jako puno iskrenih vjernika, ustrajnih molitelja, pravih pokornika. Oni drže svijet. Međutim, od toga istinski vjerničkog malo toga doprije u javnost; mediji radije vrebaju kakav sitan eksces ili kakvu usputnu biskupsku izjavu koju onda razvlače i tumače kako im politički odgovara. U suvremenoj „noći duše“ nije Bog sakrio svoje lice od nas, nego ga ljudi prekrivaju svojim balastom. No, vjernik koji zna izdržati dosadnu i tmurnu maglu, siguran je da će dočekati i tople sunčane zrake.