Tko se ne brine za svoje najbliže, zanijekao je vjeru!


Neobičan naslov! Mi obično mislimo da je vjerovati jedno, a naše djelovanje u svakodnevnom životu nešto sasvim drugo. Ili barem da to dvoje nije tako blisko povezano. Mislimo da je vjera naše nutarnje uvjerenje i ono se nikoga ne tiče, osim nas i Boga u kojega vjerujemo. O njoj nikomu ne želimo polagati račune.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Uostalom, mi stariji smo odrasli u ozračju u kojemu se uporno tvrdilo da je vjera privatna čovjekova stvar. Htjelo se vjeru „stjerati u sakristiju“, tj. ukloniti je iz javnosti. Nažalost, ni danas nije puno drukčije. Vjera u javnosti nije baš poželjna, ili barem ne u medijima, kulturi, gospodarstvu, o estradi da i ne govorimo. Evo kad je novoizabrani rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras samo spomenuo kako kani djelovati u smislu nekih biblijskih vrijednosti, kao što je prijateljstvo i solidarnost, digla se na njega kuka i motika. Nekima je i Biblija, temelj svake naše kulture, crvena krpa. Istina je, uvjerenje se ne da sakriti. Po njemu se živi, po njemu se djeluje. A drugi nas ljudi imaju pravo prosuđivati po onomu što radimo. Božji čovjek, veliki sv. Pavao, ne dopušta nam dijeliti uvjerenje od djelovanja. On naime piše: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“ (1 Tim 5,8). A nevjernik ovdje ne znači ateist (toga kao posebne kategorije u ono vrijeme nije bilo), nego zao, loš čovjek s kojim je bolje ne imati posla.

Praktično nijekanje vjere

Tko se ne brine za svoje ukućane, zanijekao je vjeru, kaže apostol. Zanijekao je ne zato što se nije molio, što nije postio, išao u crkvu – možda je on sve to činio i mislio da je ispravan – nego zato što se nije brinuo za one koji su mu najbliži, koji su mu najviše dobra učinili i čiji je dužnik postao, za svoje ukućane. Kako često možemo čuti od starih roditelja jadikovku da su zaboravljeni i napušteni od svoje djece. Nerijetko ostaju sami i napušteni, ne samo oni koji su i sami tomu pridonijeli jer nisu htjeli imati djece, nego i oni koji su ih imali više. A kad su ostarjeli, djeca se razišla, svatko svoju brigu brine, a za roditelje jedva tko mari. Možda su ih smjestili u kakav dom i misle da su time sve riješili. Ni da ih nazovu, a kamoli da bi ih posjećivali i brinuli se za njih.

Nerijetko su roditelji podnijeli teške žrtve da bi ih školovali i podigli na noge. A oni se dočepali bijelog svijeta, situirali se, kako to znamo reći, i sve drugo zaboravili. Zaboravili i brigu i dobročinstva svojih najbližih. Zaboravili biti zahvalni, zaboravili vratiti dug, barem ono što mogu. Koliki roditelji ili jedan od njih žive od brige Caritasa, dakle bratske ljubavi i solidarnosti drugih kršćana, a imaju sina ili kćerku negdje u Njemačkoj, Švedskoj, Americi, koji sasvim dobro živi, a njih se rijetko ili nikako ne sjeti. A nebrigom za svoje zatajili su vjeru, taman kad nikad ne bi propustili ni molitve, ni posta, ni mise. Apostol je neumoljiv: gori su od nevjernika!

Vjernik na djelu

Možemo apostolovu misao gledati i s pozitivne strane: onaj tko se za svoje brine i uzvraća im ljubav, pravi je vjernik i onda kad nije „povazdan u crkvi“. Dapače, koliki požrtvovno ostanu uz bolesna roditelja ili drugoga člana obitelji pa ne odu ni na svetu misu, što bi im, uz duhovnu okrjepu, bio i jedini izlazak budući da su stalno uz svojega bolesnika! Poznati su slučajevi djevojaka koje se nisu udale jer nisu htjele ostaviti bolesna roditelja bez trajne njege i pomoći. A to je onda potrajalo godinama i prošlo je vrijeme udaje. Kolike žrtve podnose roditelji da podignu na noge svoju djecu! Takva djeca rastu bezbrižno i smatraju to nečim običnim. A koliko je teško onima koji takvoga zaleđa nemaju, nego se sami moraju probijati kroz život, to oni najbolje sami znaju. I danas se u mojem rodnom selu prepričava zgoda o jednom vjerniku koji se toliko zauzimao za bratovu obitelj – a brat mu je poginuo na Križnom putu nakon Drugoga svjetskog rata – da se nije ni ženio. Jedan od bratovljevih sinova postao je svećenikom. Na mladoj misi jedan od govornika reče za njegova strica: „Toliko se naš Luka zauzimao da podigne na noge bratovljevu djecu, pa i današnjeg mladomisnika, da se nije imao kad ni oženiti!“

Očito vjerovati ne znači samo nositi u sebi neko „religiozno uvjerenje“ ili držati se običaja uz pojedine blagdane, Božić ili Uskrs, nego uključuje i sasvim obično svakodnevno ljudsko djelovanje, human postupak. A nije malen broj onih koji nisu vjernici ili barem tako kažu, a da su itekako humani i požrtvovni ljudi. Ti su onda – po apostolovoj logici – itekako vjernici, pravi vjernici, Božji prijatelji! Uostalom nije li i Gospodin naš Isus uvijek govorio da onaj koji želi imati život vječni, tko želi biti savršen, tj. Bogu blizak i drag, treba činiti, djelovati, raditi ono što je ispravno. Dapače, upozorio je one koji su drukčije mislili i činili: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7,21). Nikad nije pitao koliko tko molitava zna ili dnevno izmoli, kako često ide u crkvu, iako se to za vjernika podrazumijeva. Jer lijepa riječ dobra je, dobro djelo puno je bolje. Naš je Gospodin rekao da Bogu činimo ono što činimo jedni drugima, posebno onima u potrebi, i da Bogu ne činimo ono što potrebnomu uskratimo. Ima onda apostol jako uporište kada tvrdi da je onaj koji je zanemario svoje najbliže zapravo zanijekao svoju vjeru u Boga.