Trajno čudo


Fizičko čudo se brzo zaboravilo i k tomu je i nestalo. One oči koje su progledale, jednom su se zatvorile i više nisu gledale ovaj svijet. U besmrtnoj duši je ostao dar vjere i dar molitve.

Piše: Bazilije M.

Tko svakodnevno čita evanđelja, neprestano se susreće s čudima. Na jednom mjestu Krist ozdravlja gubavca. Na drugom otvara uši gluhonijemome. Ispravlja pognutu ženu. Umnaža kruh. Pretvara vodu u vino. Sve pršti od čuda. To su sve fizička čuda. Ona su znak onih većih i dubljih čuda koja se događaju u dušama. Čuda u dušama su trajna, i za nas su ključna.

Zaustavimo se na jednom fizičkom čudu i pokušajmo unutar tog čuda pronaći čuda u duši. Jerihonski slijepac je sjedio uz cestu i prosio. Kada je čuo da dolazi Krist, stao je vikati: „Isuse Nazarećanine, sine Davidov, smiluj mi se!“ Oni oko njega su ga ušutkivali, ali je on još jače vikao. Krist se zaustavio i zapitao ga što želi. On je odgovorio:„Da progledam!“ Na to ga je Krist ozdravio i pohvalio da ga je njegova vjera spasila.

U tom jednom fizičkom čudu možemo otkriti nekoliko čuda Duha Svetoga koja je učinio u slijepčevoj duši. Prvo je da je slijepac Isusa nazvao sinom Davidovim. Isus je bio iz Nazareta, a Davidovo pleme dolazi iz Betlehema. Samo je uski krug ljudi znao da se on rodio u Betlehemu i da mu je poočim, Josip, iz Davidova plemena. Među Židovima je postojala rasprava kako ovaj može uopće tvrditi da je sin Davidov kad nije iz Betlehema. A i Kristovi su najbliži govorili: „Zar iz Nazareta može doći nešto dobra?“ Slijepčeva spoznaja da je Isus Nazarećanin sin Davidov nije bez djelovanja, prosvjetljenja, Duha Svetoga.

Drugo čudo je što je bio toliko uporan u vikanju. Sv. Pavao kaže da mi ne znamo kako i što moliti, ali nas Duh Sveti nadahnjuje da molimo s neizrecivim uzdasima. Kada netko srčano moli, tu je na djelu pomoć Duha Svetoga.

Treća stvar je njegovo uvjerenje da je Isus Mesija koji će ga ozdraviti. Dok je još malo tko shvaćao da je došao Mesija, to je ovaj slijepac vidio. Nije se moglo dogoditi bez djelovanja Duha Svetoga da je ovaj izopćeni siromah, prosjak, ništica, mogao imati tako duboku spoznaju. Plus, nije ga ni vidio kao pojavu. Samo je čuo o da njemu govore. I na kraju: vjera! To je uvijek dar Duha Svetoga. Vjera je čudo u temelju svakog čuda. Nitko ne može vjerovati ako mu se ne da taj dar. Vjera je dar!

Fizičko čudo se brzo zaboravilo i k tomu je i nestalo. One oči koje su progledale, jednom su se zatvorile i više nisu gledale ovaj svijet. U besmrtnoj duši je ostao dar vjere i dar molitve. Štoviše, ovo čudo se i danas propovijeda i budi vjeru u dušama mnogih ljudi koji su bili slijepi za Boga i Krista. Ovo nam čudo obećava da ćemo jednom gledati Boga licem u lice. Sada hodimo u vjeri. U trajnom čudu vjere!

„Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ Da progledam u duši! I da nikada ne izgubim dar vjere! Vjerujem da ću gledati i kada sklopim oči! Licem u lice!