U Boga zagledan


Za vrlo duhovnu osobu zna se reći kako stalno živi u Božjoj blizini, u Božjem društvu, da je u Boga zagledana.

Piše: Anto Orlovac

Takva se osoba s Bogom druži kako se mi družimo s dobrim prijateljima, komunicira s njim, misli su mu samo k Njemu usmjerene, stalno je u Njegovoj blizini, njegov pogled ne zadržava se na nečemu drugomu što Bog nije, nego sva pozornost Bogu pripada. Sve drugo gleda, a ne vidi, jer ga ne zanima.

A što znači biti zagledan, zagledati se? Rječnik hrvatskog jezika (Anić) kaže da ta riječ ima više značenja. Ponajprije to znači u nešto (valjda i u nekoga) uprijeti pogled, zadržavati svoj pogled na nečemu (ili nekomu). Zatim u prenesenom smislu znači ta riječ: usmjeriti svoju misao ili pozornost u nekom određenom smjeru. I još jedno značenje, uglavnom za mladića i/li djevojku: zagledati znači zaljubiti se, zavoljeti se.

Sveci, veliki Božji prijatelji, doista su bili u Boga zagledani i to u svakom od tih značenja. Ponajprije, upirali su svoj pogled prema Bogu. Njega su tražili, Njega su htjeti pronaći, vidjeti ga. A kako se Boga tjelesnim očima vidjeti ne može, oni dobro otvaraju oči da vide Božje djelo i po njemu „vide“ samoga Boga. Gledaju ono što ih Bogu privodi, njegova veličanstvena djela u svemiru i u prirodi. Vrlo je korisno ovdje čitati dijelove Knjige mudroga Siraha iz Staroga Zavjeta (Sir 42,15-43,33) o Božjoj slavi u prirodi. Ne reče li i umni mislilac Kant da mu o Bogu najviše govori upravo zvjezdano nebo nad njim i moralni zakon u njemu samomu.

Ne moli psalmist uzalud: „Otvori Gospodine, oči moje da gledam divote tvoga Zakona!“ (Ps 119, 18). U moralnom redu koji Bog nudi čovjeku vidi razborit čovjek Božje savršenstvo. S druge pak strane, čuva se da ga ništa drugo ne privuče, kako bi pogled sačuvao za ono glavno, za ono najvažnije. I za to moli u retku 37.: „Odvrati moje oči da ne vide ništavost“. Ne želi se zaustavljati kod bezvrijednih stvari, nego težiti za najvažnijim.

Eto kamo razborit i svet čovjek upravlja svoju pozornost. Prema svome prijatelju Bogu. I zato mu je Bog blizak u svemu što radi. Ne dopušta da ga nešto drugo odvrati od Boga, pa i kad živi među ljudima i u njihovoj buci i trci. Istina je, oni su uvijek tražili i šutnju, ali nisu bježali od svijeta. Tko zna svoju pozornost pravo usmjeriti, taj to može učiniti i u buci, tko ne zna, ne zna ni u tišini. Sveci su uvijek koncentrirani i sabrani, nisu „rasuti“. Znaju izabrati ono što je najvažnije.

Ako je čovjek „u Boga zagledan“, u Njega se u pravom smislu riječi zaljubio. Zaljubio se u Dobrotu, Istinu, Pravednost, Nježnost, Ljubav. Sve su to druga imena za našega Boga. A u što bi drugo? Zar gubiti vrijeme zaljubljujući se u nešto što ne vrijedi? Ne reče li stari dobri katekizam da smo na svijetu upravo zato da Boga upoznamo, da ga zavolimo, uzljubimo, da mu služimo, što će reći da nam bude veliko i sveto ono što je i Bogu, odnosno da se s Njime već ovdje družimo i tako jednom k Njemu konačno dođemo. Nema opasnosti da ćemo se uzalud zaljubiti, da će nas on razočarati, da neće uzvratiti na našu ljubav. Bog će sigurno uzvratiti. Još točnije: Bog ne uzvraća, On prvi djeluje, On se prvi zaljubio u nas, svoja stvorenja.

Kad nas ovosvjetska buka i reklame žele zarobiti za sebe, ne bojmo se upraviti svoj pogled prema Bogu, u Njega se zagledati. Otvori mi, Bože, oči za prave vrjednote!