„U ono vrijeme“ ili „u ovo vrijeme“?


U svetoj misi uvijek počinjemo čitanje evanđelja uvriježenom formulom, riječima: „U ono vrijeme“ reče Isus svojim učenicima ili: narodu ili: farizejima i prvacima narodnim.

Foto: KT

Foto: KT

Piše: Anto Orlovac

Budući da se tada čita samo jedan odlomak, time se želi istaknuti da nije najvažnije kada je i gdje točno Isus rekao neku pouku (iako se i to ponegdje navodi), nego sama pouka.

 No, mogla bi se ta formula razumjeti i kao početak neke priče, bajke koju pričamo djeci, a koja redovito počinje riječima: „Bilo je to davno“, ili: „Bio jednom jedan car“ i sl. To bi onda i poruku evanđelja moglo smjestiti među lijepe poučne priče, ali koje zapravo nemaju mnogo veze s našim današnjim svakodnevnim životom.

A kako bi bilo započeti riječima: „U ovo vrijeme“, ili: „danas“ Isus nam poručuje jer doista Isusova poruka je za svako vrijeme, a nas se ona tiče upravo u ovo naše vrijeme? Možda bismo to onda puno pozornije slušali. A kad čitanje poslanice ne bismo počeli riječima: „Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola“ Rimljanima, Korinćanima, Efežanima, nego: „Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola“ Sarajlijama, Banjolučanima, Travničanima, Tuzlacima i sl., možda bismo malo bolje naćulili uši da čujemo što nam on to piše jer piše upravo nama. A Božja je riječ uvijek upravljena svakom čovjeku i u svako vrijeme.

U ono vrijeme

A svako vrijeme ima i svoju sliku Boga i svoje velike ljude, prijatelje Božje, svetce. Mogli bismo reći da su u ono vrijeme, počevši još od Staroga zavjeta, Boga shvaćali prije svega kao veliku Moć, Silu, Pravdu, pa čak i kao velikog Osvetnika kojemu ništa i nitko izbjeći neće. O tomu su govorili toliki proroci. I sv. pisac to dobro zna: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane progovori nama u Sinu“ (Hebr 1,1-2). A što to nama u ovo vrijeme po svome Sinu reče? Reče da je Bog Ljubav, Milosrđe, Nježnost. To je posve nov naglasak, iako nešto od toga nalazimo već i u Starom zavjetu.

Ali, kao što nam je govorio u Sinu, Bog nam govori i po velikim ljudima, svojim prijateljima.

„U ono vrijeme“ to je bio primjerice Mojsije, velikan, predvodnik naroda, posrednik između Boga i naroda, koji je primio Dekalog od Boga, sve u tančine propisao, od obreda i molitava do svakodnevnog života, pa i do Kaznenog zakona gdje za neke prekršaje nije bilo milosti, sve do kamenovanja.

Bio je to i kralj David, velikan, koji je Bogu pjevao u divnim psalmima, ali i čovjek s velikim slabostima i sablažnjivim ponašanjem, no jednako tako i velik pokornik.

Bio je to i Ilija, žestok Božji bojovnik, koji je za Božju čast znao biti i nemilosrdan, pa se bori, izaziva na dvoboj da pokaže koja je vjera prava. Može to imponirati, može protivnika i pobijediti, ali ne može ga tako obratiti.

A svi su oni bili itekako Božji ljudi, govorili su u Božje ime.

Svako vrijeme ima svoje ljude i svoje shvaćanje.       

Idemo u Novi zavjet: „U ono vrijeme“ živio je i apostol Petar, i Božji čovjek i slabić. No, Isus ga je izabrao za najvažniju službu u svojoj Crkvi. Bio je to i Pavao, revan i prerevan za Boga, ali i velik progonitelj Isusovih učenika, a s druge strane velik obraćenik i misionar, na kraju čak mučenik.

Bilo je to i vrijeme divnog apostola Ivana kojemu se Isus nije libio povjeriti svoju vlastitu Majku na brigu jer je bio siguran da ju ostavlja u najboljim rukama.

Bilo je to i vrijeme đakona Stjepana koji je neustrašivo propovijedao, a kada je trebalo za to svoje uvjerenje umrijeti, smogao je snage poput Isusa moliti za svoje ubojice i umrijeti s molitvom, a ne s kletvom na usnama.

„U  ono vrijeme“ koje je već davno prošlo živjeli su i velikani i obnovitelji Crkve: Antun opat, Bazilije, Augustin, Benedikt, otac zapadnog redovništva, Franjo obnovitelj Crkve, Ignacije Lojolski ... Dug bi bio popis tih Božjih velikana u dva tisućljeća Crkve. No, moglo bi nam se činiti da to sve spada u neko daleko, prošlo, „ono“ vrijeme.

U ovo vrijeme

No, nisu svi velikani živjeli i pomrli u neko prošlo „ono vrijeme“. Ima ih i u ovo, baš naše vrijeme. „U ovo vrijeme“ živjeli su još donedavno među nama i s nama sveti papa Ivan XXIII. Dobri koji je obnovio Crkvu našega vremena Drugim vatikanskim saborom i sačuvao svjetski mir u jednom kriznom razdoblju, i Ivan Pavao II., sveti papa Božanskoga milosrđa (Dives in misericordia), koji je pozivao da otvorimo vrata Spasitelju te bitno doprinio padu ateističkog komunizma. Nije li sveta (i to ne samo za katolike!) i nezaboravna Majka Terezija velika žena našega vremena? Svet je – smijemo to reći – ne samo po naslovu, i sadašnji papa Franjo koji se ne umara govoriti o Božjem milosrđu i nježnosti prema svakom čovjeku i pozivati da tako postupaju i svi članove Crkve.

U „ono“ i u „ovo“ vrijeme živjeli su i toliki mučenici: neke smo i osobno poznavali i s njima se družili (Kolbe, Stepinac i toliki drugi).

„Ono“ i „ovo“ vrijeme nisu dva različita vremena. To je kontinuitet jednog događanja koje se zove svjetska povijest. U njoj svoje mjesto ima i povijest Crkve. A tu povijest mi ne živimo sami, nego je s nama i Bog. On tu povijest zapravo upravlja, pa i preko velikana koje smo spomenuli. Zato oni ne prestaju biti veliki kad umru, baš naprotiv, za razliku od svjetskih „velikana“ od kojih su mnogi bili veliki samo po broju žrtava koje su ostavili iza sebe.

Zato kad čujemo „U ono vrijeme“, slobodno to sebi prevedimo: „U ovo vrijeme“, danas, govori Isus nama, točnije meni. A onda otvorimo dobro uši i srce da to čujemo, usvojimo i živimo. U ovo vrijeme.