Zaustavi se, čovječe

Ubrzaj uši, uspori jezik!


„Svatko neka bude brz slušati, spor govoriti“ (Jak 1,19), opominje nas Sv. Jakov apostol. Zaustavimo se malo kod toga slušanja i govora!

Piše: Anto Orlovac

Živimo u vremenu kada je teško susresti nekoga tko će te u miru saslušati, poslušati, dopustiti ti da izrekneš što imaš, da se izjadaš ili potražiš savjeta. Svatko bi govorio, i to odmah i o svemu. Drugi jedva dođe do riječi, osobito ako je mirnije naravi i nije „probojan“. Postupa se upravo obratno od onoga što apostol veli.

Postali smo brzi na govor, pa i neodmjeren, nepromišljen, ili barem nametljiv. Brbljavost je jedna vrsta agresivna ponašanja, tu sam misao poodavno našao kod jednog psihologa. Ponekad se začudiš što to govore odrasli, a to bi trebalo značiti i zreli ljudi.

Postoje ljudi koji o svakoj temi imaju što reći, i to posve „mjerodavno“, nema teme o kojoj oni nemaju što reći; oni „znaju sve“. I naravno, gnjave svoje sugovornike i sve oko sebe. Takav je redovito jako spor da sluša jer ne može on drugoga slušati kad ionako „sve zna“. To je osobito opasno kod poglavara koji nisu u stanju drugoga saslušati, nego odmah krenu bujicom svojih riječi, pa makar izgledale i poticajnima. Znam neke koji su satima „razgovarali“ sa svojim poglavarom, a da njihov problem nije zapravo ni došao na dnevni red. Na pitanje zašto, kaže: „Pa ja nisam zapravo ni došao do riječi; tek što sam počeo, on je preuzeo riječ i tako do kraja.“ Razgovor završen, problem ostao!

A očito je da taj problem nije nastao tek u naše vrijeme. Postojao je i „u ono vrijeme“. Zato apostol Jakov savjetuje da budemo spori u govoru, a brzi u slušanju. To očito ne dolazi samo od sebe; oko toga se valja potruditi. A saslušati drugoga u miru znači i da ga poštujemo kao osobu i da nam je stalo do njega i njegova pitanja.

Biti spor u govoru ne znači mucati i zamuckivati kad govorimo, nego dopustiti da i drugi kaže što ima, i pričekati da ti rečeno prođe kroz rešeto tvoga uma, tvoje misli, i dođe ti pravo do svijesti. Onda će i tvoj (od)govor biti zreo i promišljen, a za sugovornika koristan. Netko je duhovito primijetio kako trebamo više slušati nego govoriti činjenicom što nam je Bog stvorio dva uha, a jedan jezik. Ali taj jedinac često odnosi pobjedu nad onom drugom dvojicom; jedan jezik bude brži od oba uha.

I nije najveća nevolja u tome što ponekad ne možemo i ne znamo riješiti nečiji problem. Ponekad to ljudi od nas i ne očekuju. Ali lakše im je kad se malo izjadaju, kad izbace iz sebe ono što ih tišti, kad kod nekoga naiđu na razumijevanje, pa i sućut. Mi ispovjednici dobro znamo koliko je ljudima ponekad potrebno da se malo izjadaju, da se izgovore. I vrlo su zahvalni kad naiđu na ispovjednika koji ih sasluša u miru, posavjetuje, utješi. Lakše se nakon toga nose sa svojim problemima. A kad nemaš što reći: slobodno zašuti. Negdje sam pročitao sjajan aforizam: „Najteže je slušati čovjeka koji nema dovoljno duše da bi govorio dobro, niti dovoljno pameti da bi šutio.“

Ne bi bilo zgorega poslušati apostola Jakova i pretvoriti onaj njegov savjet u zgodno pravilo: ubrzaj uši, uspori jezik!