Umjesto Boga – bik!


„Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu. Zaboraviše Boga koji ih izbavi.“ (Ps 106, 20-21a) Tako se psalmist ironično tuži, zapravo Bog preko njega, na svoj izabrani narod.

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: Anto Orlovac

Doista je ružno zaboraviti nečije dobročinstvo. A izabrani narod je upravo to stalno činio. Što mu je sve Bog činio, a kako Mu je on uzvraćao? Proroci toliko puta moraju uvidjeti da je to tvrdoglav narod, „narod tvrde šije“, kako doslovno stoji u Svetom pismu. Kakav bi tek bio da nije „izabrani“? I umjesto zahvalnosti i poštovanja prema Bogu, napraviše zamjenu. Nije to samo umjesto kave cikorija, niti umjesto dijamanta plastika, nego umjesto Boga – tele, bik! E, jest im izbor!

Zamjenjujemo li i mi bitno nebitnim?

Čudimo se njima. Kako su to mogli tako napraviti? Kakva im je to vjera? A ne bismo li se trebali čuditi i sebi samima? Ne događa li se da i mi sebi pravimo Boga po svom ukusu? Vjernici smo, katolici, grdno bi nam se zamjerio tko bi nam to osporio. Međutim, ne zamjenjujemo li i mi nerijetko bitno nebitnim? Evo, promislimo malo!

Na svetoj misi ih nema ili vrlo rijetko ima. A Isus je na posljednjoj večeri, upravo to zaželio, naložio: „Uzmite i jedite!“, „Uzmite i pijte!“, „Ovo činite meni na spomen!“… To je zapravo Njegova oporuka. Ako to ne radimo, nije nam važan Isusov spomen, niti Isusova želja. Ali nam je itekako važno koješta drugo. Nije ovdje riječ samo o onima koji za Boga uopće ne mare. Riječ je o kršćanima koji o sebi misle da su dobri vjernici. Dogodi se da se na uskrsnom blagoslovu hrane okupi više „vjernika“ nego na uskrsnoj sv. misi. Čim je u pitanju kakav blagoslov, eto ih sa svih strana: bilo da je u pitanju blagoslov polja, hrane, svijeća, auta, ili čega drugoga. Kao da je taj blagoslov iznad euharistije, iznad Isusa. Važnija mu je kap svete vode nego sveta pričest. To je ili magijsko shvaćanje ili stavljanje ljudskih običaja ispred onoga što Bog naređuje. Nisu li to naše predaje koje smo sami sebi predali, kako Isus jetko primijeti židovskim prvacima? Tako se uvijek radilo. U novije vrijeme se uobičajilo da se uz pojedina misna slavlja u nekim župama priređuju gozbe, derneci, s obiljem jela i pića, čak se naručuju „pjevaljke“ za zabavu. I da vidiš onda „misara“! Ne mogu u crkvu stati.

„Kod Gospe“ na janjetini

Dogodilo mi se na ljetnom odmoru u blizini jednog našeg Gospina svetišta. Prolazim pokraj susjeda, a kod njega gosti, jedna obitelj. Pozdravim ih, a oni se pohvališe kako su bili „kod Gospe“ i spomenu to hodočasničko mjesto. Upitah ih tko je predvodio svetu misu (znao sam s druge strane da je tamo trebao biti mjesni biskup). Umjesto odgovora – tajac. Ispostavilo se na kraju da su oni bili „kod Gospe“ u šatoru na janjetini, a da nisu vidjeli ni „Gospe“ ni mise ni misnika.

Traže krštenje za svoje dijete. „Što će mi nekrst u kući?“ Ali odgajati ga u vjeri, slati na vjersku pouku, brinuti se da raste u vjeri i primi ostale sakramente: pričest, krizmu, tko će to? U nekim sredinama se i ovo malo krštenja što ih ima sve više običava uzeti uz prvi rođendan djeteta, godinu dana nakon rođenja djeteta. Čiji je to običaj, ne znam. Svakako je znakovito: slavi se rođendan djeteta i to je u prvom planu, a krštenje je samo okvir. Ipak, društvo će se lijepo okupiti, pogostiti, bezbeli, i ponapiti, a krštenje je tu samo dekor, nekako usput, nek' se i to dogodi. O krštenju djece Crkva kaže da je najprikladnije da se ono obavi čim majka nakon poroda bude sposobna i sama sudjelovati u slavlju, a to je obično oko mjesec dana nakon poroda.

Traže vjenčanje, jer je to danas opet „in“, nigdje to nije tako svečano kao u crkvi. A u biti, to je nerijetko modna revija, ne samo mladenaca nego i uzvanika. A i odjeća ženskog dijela uzvanika nerijetko skraćena i gore i dolje, samo nešto malo oko ekvatora. Nakon vjenčanja nastaje slavlje. Malo tko ode trijezan sa svadbe. To dođe čak kao neki nedostatak. Eto, tako se slavi sveti sakrament. Što ćemo se onda čuditi zbog velikog broja rastava; pa mladenci u toj halabuci nisu ni zapazili što su jedno drugom obećali.

Svima jednako

Traže pogreb, bezuvjetno. I to, oni što su dalji od Crkve i vjere žele da bude što svečaniji. Događa se čak da pogreb traže i nekrštenom. Doživio sam to i sam kao župnik: „Pa, kršten mu je otac!“, bio je njihov odgovor. Bilo je sličnih pojava i u komunističko vrijeme. Traže čak tri svećenika: „Samo vi recite koliko je vaše, mi plaćamo.“ Uzalud ih je uvjeravati da mi nismo uslužna djelatnost: naručiš, platiš i sam biraš. Blagopokojni biskup banjolučki Alfred Pichler to je pitanje jasno i elegantno riješio. Nije zabranio da pogreb ne smiju voditi tri svećenika nego je samo odredio da u njegovoj biskupiji ne smije biti razlike među pokojnicima, svima mora biti jednako, pa ako župnik može svakome priuštiti tri ili pet svećenika na pogrebu, bujrum! Naravno, to nije bilo moguće, a svećenik je bio pošteđen rasprave zašto i kako to ne može. A to što se pokojnik nije pripremio, što mu nitko nije pozvao svećenika nikoga ne smeta: „Pa zaboga, kako ćemo, uplašit će se bolesnik!“ I onda se uzdaju da će ono malo svete vode na lijesu zamijeniti svete sakramente.

Zamjenjuje se, zamjenjuje… Nismo li ponekad i mi slični onima iz Staroga zavjeta što Boga zamijeniše bikom?