Riječ za život

Uzdignuti kalež


Jedan se čovjek upitao: „Kako da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?“ I onda odgovara: „Uzet ću čašu spasenja i zazvati Ime Gospodnje!“ Ta čaša je naš Kalež.

Piše: Bazilije M.

U euharistiji dižemo Kalež u znak beskrajne zahvalnosti za sve što nam je Gospodin dao i učinio.

Jasno nam je da nas osjećaji varaju. Njihova varka može biti toliko jaka i uvjerljiva da nam potpuno izokrene sliku stvarnosti. U jednoj stvari to je skroz očito. Osjećaji nam uvijek šalju informaciju da više dajemo nego primamo. A to jednostavno nije istina. Kada bi tako bilo, mi bismo odavano bili iscrpljeni i mrtvi.

Bez ikakve sumnje više, mnogo više, primamo nego dajemo. Uostalom, kad ne bismo više primali nego davali, ne bismo imali što dati. A mi nismo stvoritelji. Mi smo uvijek posrednici. Mi nemamo onu mogućnost da stvaramo iz ništa, pa da dajemo šakom i kapom. Bez mjere. Tu sposobnost ima samo Stvoritelj. Onaj koji stvara iz ništa. Ex nihilo! Mi smo stvorenja. Primamo sve i dajemo nešto. Jedan dio. Zapravo, puno više grabimo i prisvajamo.

Onaj osjećaj koji nas vara da više dajemo nego primamo, zapravo nam stalno sugerira da nismo dovoljno ugrabili ili ostavili za sebe. Taj nas osjećaj nagoni da sve primljeno sačuvamo za sebe jer ćemo biti u nestašici. On nas stalno tiranizira strahom od nestanka. (Naš slikar Josip Vaništa u knjizi Na bjelini, punoj mraka i pesimizma, stalno preživljava riječ rumunjsko-francuskog pisca Emila Ciorana: Nestati!)

Činjenica da više primamo nego dajemo, kada smo svjesni toga i potpuno prisebni, goni nas na zahvalnost. Kada bismo toga bili stalno svjesni iz našeg bi se bića stalno izlijevala zahvalnost. Sv. Pavao kaže: „Što imaš, a da nisi primio?“ I iz toga izvlači poziv na beskrajnu zahvalnost. Ta se zahvalnost prelijeva u euharistiju. Euharistija u prijevodu znači dobra milost, dobar dar, dobra zahvala, istinita, stvarna, duboka.

Jedan se čovjek upitao: „Kako da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?“ I onda odgovara: „Uzet ću čašu spasenja i zazvati Ime Gospodnje!“ Ta čaša je naš Kalež. U euharistiji dižemo Kalež u znak beskrajne zahvalnosti za sve što nam je Gospodin dao i učinio.

Stalno se pitamo što znači biti kršćanin. To! Dizati Kalež i prelijevati se u zahvalu. Nešto više niti uzvišenije od toga ne postoji. Iz te velike zahvalnosti dolaze i sva kršćanska djela, do onog – prolijevanja krvi. Taj Kalež pun je mučeničke Krvi. To je Krv prvog Mučenika. Onoga koji se izlio do kraja u zahvalu Ocu! To je Krv koja se prolijeva za nas i sve grešnike. Od te uzvišenija stvarnost ne postoji na ovom svijetu.

To je dar nad svim darovima. Tko svjesno i dragovoljno prima taj dar kako da ne bude zahvalan? Kako da se ne daruje? Kako da ne umire (nestaje) od ljubavi? Kako da ne uzima čašu spasenja i zaziva Ime Gospodnje? Za kraj možemo zaključiti da nas osjećaji stvarno varaju, ali da razum prosvijetljen vjerom otkriva najdublju stvarnost i najpotresniju činjenicu našeg života – uzdignuti Kalež!