Virtualna vremena


Već su stari Latini skovali prikladan izraz za ljude koji žive u prošlosti i nikako ne mogu prihvatiti vrijeme u kojemu se nalaze. Za takvoga su rekli da je laudator temporis acti – hvalitelj prošlih vremena.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Kao, prije su bila puno bolja vremena, ljudi su bili bolji, pa je bilo lakše biti dobar i živjeti u miru. A sada da su neka zla, teška vremena koja se ne mogu mjeriti s onim prošlima. I nama je poznata krilatica o „dobrim, starim vremenima“. Nije to nikakva nova pojava; ona se javlja u svim razdobljima. Ukazao je na to i veliki mislilac Sv. Augustin, još početkom petog stoljeća: „A ti susrećeš ljude koji plaču nad svojim vremenom kao da bi vremena naših pređa bila dobra. Kad bi se mogli vratiti u vremena otaca svojih, i onda bi isto mrmljali. Ti misliš da su prošla vremena bila dobra, jer to nisu tvoja vremena, pa su zato dobra.“ (čitamo tako u Službi čitanja u Časoslovu u srijedu 20. tjedna kroz godinu). Analizirajući ta „prošla vremena“ u vjerničkom svjetlu zaključuje da imamo „razloga da radije zahvaljivati negoli mrmljati nad svojim vremenom“. To zapravo znači: pronađi ono što je dobro i u svom vremenu i za to Bogu zahvaljuj. A i sam doprinesi da dobra u tvome vremenu bude što više.

Na prvi pogled čini se kao da u taj rog puše i psalmist kad u psalmu 77. pjeva: „Mislim na drevne (Šarićev prijevod: prošle!) dane i sjećam se davnih godina“ (Ps 77,6). Međutim, on to ne čini zato da hvali nekadašnja vremena, nego da se prisjeti Božjih dobročinstava, posebno izlaska iz Egipta kao najvećega među njima, kako bi osnažio svoju vjeru i vjeru naroda u nevoljama koje su ga stigle. Zato opet moli Božje smilovanje i pomoć.

S druge strane, neki nam, osobito političari, dakle oni koji su prema službi vođe naroda, trajno obećavaju bolju budućnost. Netko je duhovito primijetio da je i sadašnjost nad kojom danas kukamo nekoć bila „bolja budućnost“.

Ljudi očito naginju idealiziranju vremena koje nije njihovo, bilo da je to prošlost, bilo da je to budućnost, a jadikuju nad svojim, jer u njemu ima i patnje i poteškoća. Oni bi se tih poteškoća rado riješili, a pritom zaboravljaju na dobro kojega ima u svakom vremenu. Takvi ljudi zapravo žive, barem željom, u nestvarnom, virtualnom vremenu. Nema dobrih i loših vremena. Ovo koje imamo, najbolje je vrijeme za nas. Ono prošlo nije naše, ono buduće neće biti naše. Znači da je ovo najbolje; valja ga prihvatiti i u njemu učiniti najbolje što možemo.

Ne preporučuje se živjeti u virtualnom svijetu, jer je on nestvaran, hibridan, sterilan. Putem svjetske umreženosti, ljudi danas intenzivno žive upravo tim virtualnim životom. Imaju mnoštvo virtualnih prijatelja po svim stranama svijeta: od Sjevernog do Južnog pola, u Americi i Australiji, i svi su bajni, jer to nitko ne može provjeriti; o sebi daju idealnu sliku kao o najboljem prijatelju; uostalom to ih ništa ne stoji, ali nemaju nijednog pravog prijatelja u susjedstvu s kojim bi sjeli, porazgovarali, povjerili mu se, razumjeli ga, družili se, bili jedan drugome pomoć u nevolji. Dogodi li ti se nevolja i zatreba ti pomoć, tko će ti pomoći, nego onaj tko ti je stvarno blizu? Neće ti virtualni „prijatelj“ iz Australije gasiti požar kad ti se zapali kuća, niti odvesti dijete u bolnicu kad je hitan slučaj, ne može ti, i kad bi htio, donijeti ujutro kruh i mlijeko iz dućana ili lijek iz ljekarne, kad oboliš, pa to ne mogneš sam učiniti. Nije teško voljeti onoga tko ti je daleko; to ništa ne stoji i ni na što ne obvezuje. Vrlo mi je lako voljeti onu milijardu i nešto sitnih Kineza u Kini, a nešto manje onu dvojicu u mojoj ulici koji su mi podvalili, kad su mi prodali, doduše pojeftino, „bofl robu“.

Virtualni svijet, iluzoran je svijet. Virtualna vremena su iluzija; njih nema. Čudim se kako se nitko nije sjetio reći da je to „opijum za narod“. A tim se opijatom mnogi rado opijaju. Jedino dobro, pa i najbolje vrijeme je upravo ovo koje imamo. Sjećam se jednog naslova nezaboravne katoličke novinarke Smiljane Rendić Berith: „Vremena, to smo mi“.

Svako je prikladno za činiti dobro. A činimo li tako, mi „popravljamo“ vrijeme, umjesto da nad njim kukamo. Govoreći o vremenu zapravo govoriš o sebi. Zato oprez kad kritiziraš sadašnje vrijeme. Ni ti nisi izuzet. Sebi daješ lošu ocjenu!