Piše: Anto Orlovac

Svećenička godina ide svome kraju. Sveti Otac Benedikt XVI. želio je tom godinom pozvati svećenike da osvježe i iznova posvijeste svoj svećenički identitet i poslanje u današnjem svijetu u kojemu se puno govori upravo o krizi svećeničkog identiteta.

Papa je svećenike nazvao „neprocjenjivim darom Božjim za Crkvu i čovječanstvo“. To će oni moći biti samo onda ako svoju svećeničku službu obavljaju kako treba. A jedan od najvažnijih svećeničkih zadataka jest navještaj, prenošenje poruke Isusove Radosne vijesti. Znakovito je da je veliki misionar i apostol Pavao molio svoje vjernike u Kolosi: „Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo, za koje sam i okovan; da ga očitujem propovijedajući kako treba“ (Kol 5,3-4). Zajedno s njime mogli bismo i mi, današnji propovjednici, tako zamoliti svoje vjernike, neka mole da dobro obavimo tu prevažnu službu.

Svećenikovo je prvo poslanje naviještati evanđelje. Propovjednička služba neobično je važna i zato je treba podupirati i jačati molitvom. Sv. Pavao je još pojačava svojim vlastitim trpljenjem, jer je zbog te službe stigao do progona i okova. I još traži pomoć vjernika u molitvi. Eto, koliko važnim smatra propovijedanje riječi Božje. Za što to vjernici trebaju moliti? „Za dvije stvari“, reče sv. Pavao.

Prvo: da Bog propovjedniku otvori vrata riječi – tj. da on ispravno spozna Božju riječ. To je prvi korak. Ta se spoznaja stječe kroz studij i pripravu na propovijedanje kroz cijeli teološki studij, a onda posebno spremajući propovijedi i nastupe, te kroz osobnu molitvu. Molimo li mi svećenici da nam Bog rasvijetli pamet i dade pravu riječ već dok se spremamo? Nekoć su propovjednici molili kratku molitvu Duhu Svetomu ili Zdravomariju prije same propovijedi na propovjedaonici. Možda to ne spada tu, usred sv. mise, ali itekako treba moliti. Kažu da je sluga Božji Ivan Pavao II. svoje propovijedi i enciklike uglavnom pisao u kapelici, klečeći ili sjedeći, moleći i meditirajući i lagano zapisujući. Molitva je propovijedi više nego začin jelu. Drugo: da propovijedamo otajstvo Kristovo i da ga očitujemo „kako treba“. Mi se propovjednici moramo upitati, možemo li to učiniti „kako treba“ površnim pripremanjem ili čak nikakvim, kad jednostavno „istrčimo na teren“? Vodimo li brigu o tome što mi to propovijedamo? Je li naše propovijedanje cjelovito, raznoliko, aktualno i svježe, ne uvijek isto, samo prepričavši evanđelje koje vjernici znaju gotovo tako dobro kao i mi? Imamo li hrabrosti govoriti i o teškim temama? Ako nešto ispuštamo iz komotnosti ili iz bojazni da smo prezahtjevni, nije li to izdaja, krivotvorenje Evanđelja? Kad je molitvena potpora vjernika trebala velikom Pavlu, zar da nama ne treba? Pozovimo naše vjernike na tu molitvu, ne bojmo se; oni će se rado odazvati. Rado će moliti za svoje propovjednike, vjeroučitelje, za misionare, za voditelje pučkih misija, duhovnih vježba, obnova, molitvenih skupina. O kako jedna prava – Božjim Duhom nadahnuta – riječ, rečena u pravo vrijeme, može pomoći i puno toga promijeniti – čak cijele živote! Naviještajmo Otajstvo! A kako to činiti bez molitve, bez Božje pomoći?

Zato nas, svoje propovjednike, dragi vjernici, podržite molitvom, da svoju propovjedničku zadaću dobro obavimo. U sportu se navijači trude dati što veću podršku svojima, svome klubu. Onaj tko drugome želi uspjeh zna reći da će mu „držati palce“ da uspije. I vi nama, svojim propovjednicima, „držite palce“, ali prekrižene, a dlanove sljubljene, ruku sklopljenih u molitvi, da otajstvo Kristovo shvatimo i navijestimo „kako treba“. Za to vas, zajedno s nama, moli i sveti Pavao.