Piše: Anto Orlovac

Već u prvom poglavlju sveti autor opominje ljude neka paze da idu pravim putom, a ne stranputicama života jer stranputice vode u smrt. A Bog smrti ne voli i ne želi: „Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna“ (Mudr 1,13-15). Bog stvara život, a ne smrt i ne želi propast svojoj djeci, nego puninu života. Toliko se puta u Starom zavjetu spominje „Bog živih“. I Isusa bolesnici i drugi patnici, moleći ga za pomoć, oslovljavaju riječima: „Isuse, sine Boga živoga!“

Umro je za nas

Čovjek želi živjeti. To mu je prirodno, to mu je u naravi. A kad mu se život nađe u opasnosti, odnekud dobije neku posebnu energiju koja mu pomaže da preživi u krajnje teškim uvjetima. A kada netko želi umrijeti? – Kada je teško bolestan, jako razočaran, blizu očaja, kad se nađe pred poteškoćama koje ne zna riješiti. A kada je sve dobro, nitko o smrti ne govori. Čovjek je stvoren za život i buni se protiv smrti. I Bog je protiv nje! Pa kako je onda Njegov sin Isus morao umrijeti? Nije Isus bio ni razočaran ni očajan, ali je htio umrijeti za nas. On je zdušno prihvatio Božju volju po kojoj je trebao umrijeti kako bi uskrsnućem pobijedio smrt. A pred smrću se bojao kao i svaki drugi čovjek i čak je zavapio Ocu da ga ne napušta. No, svojim uskrsnućem smrti je zadao smrtni udarac. Za sebe i za nas. Zbog sebe Isus nije trebao umirati. Da nije trebalo za nas, Isus sigurno ne bi umirao. Nije on bio mazohist, nije bio protivnik života. Naprotiv. Sve je to pokazao svojim uskrsnućem, tj. pobjedom nad smrću. On je svladao i pobijedio smrt. Ponovno uspostavio neuništivi život.

Milostivi Bog

Poslušajmo još jednom pobožna starozavjetnog mudraca kako se nadahnuto obraća Bogu: „Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio“ (Mudr 11,24). Ono što je jedanput stvorio, Bog održava na životu. Nekoć smo učili u katekizmu da Bog sve stvoreno uzdržava i njime upravlja. Zna to dobro i sveti pisac: „A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao?“ (r.25).

Ono što remeti odnos između čovjeka i Boga jest zlo koje čovjek slobodno bira. A to zovemo grijehom. Ali i za to Bog ima lijeka. Govoreći o čovjekovu grijehu, veli sveti pisac o Bogu: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali“ (r. 23). Koja divna slika: Bog gleda kroz prste čovjeku njegove „nestašluke“ jer ga voli i ne želi ga kazniti, a pogotovo ne uništiti. Zato se Bog silno raduje kad se čovjek vrati na pravi put. A zašto je Bog milostiv? Zato što sve može, pa i oprostiti. A nama je ljudima upravo to najteže. To je iskustvo našlo i odraza u onoj divnoj Zbornoj molitvi koju molimo na 26. nedjelju crkvene godine u kojoj stoji: „Gospodine, ti svoju svemoć očituješ najvećma praštanjem i milosrđem.“ Svemoć i milosrđe, to dvoje spojiti može samo Bog. I to kršćanski Bog, Bog radosti i života. Koliko je to različito od poganskog poimanja bogova: bogova straha, silovite nadmoći, osvete. Ljudi se bore kako bi stekli nadmoć nad drugima, kako bi njima gospodarili i vladali. Bogu ne treba nadmoć nad čovjekom; On ima svemoć.

A zašto Bog tako postupa i pošteđuje grješnika? Odgovara sveti pisac: „Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života“ (r. 26). Ne može jasnije i ljepše: Bog je ljubitelj života! Ništa ne stvara da bi se time poigravao i na kraju uništio. Pogotovo ne čovjeka. U eshatonu, na Sudnji dan, sve će stvorenje biti preobraženo. Zato Crkva u predslovlju za preminule moli: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima.“ Bog ništa ne uzima, a da bolje ne dadne. Za naš ograničeni i prolazni život u zamjenu daje vječni. Čovjek ne mora biti bezgrješan, nego se samo boriti protiv zla koje vodi u smrt. I biti uvijek na strani Boga – ljubitelja života.