„Vjerujem u ono što vidim“


puta smo čuli krilaticu: „Vjerujem samo u ono što vidim.“ Time kojekakvi skeptici, bezbošci i neznabošci opravdavaju svoje nevjerovanje, zapravo, jednostavno odbacuju pitanje o Bogu.

Piše: Anto Orlovac

Vjerovati u ono što vidim, logičko je protuslovlje, kontradikcija. Vid je jedno od osjetila. U ono što sam osjetilom iskusio, ne trebam vjerovati, to znam, o tomu imam iskustvo. Vjera je jedna druga razina: razina povjerenja. Povjerenja u osobu kojoj mogu vjerovati, iako nešto nisam vidio.

U tom se izričaju krije i posve krivi pojam o Bogu. Boga se zatvara u ovaj naš svijet prostora i vremena, kao da drukčija stvarnost ne postoji. A tu drukčiju stvarnost zovemo svijetom duha. Osim materije, prostora, vremena koje poznajemo iz svojega životnog okružja i iskustva, postoji i niz drugih stvarnosti.

Uostalom, ni neke svakodnevne stvari ne možemo vidjeti. Ne vidimo zrak koji udišemo i bez kojega ne bismo mogli ni trenutka poživjeti. Ne vidimo vjetar (vidimo doduše kako se grane njišu, ali to je posljedica vjetra, a sam vjetar ne vidimo). Ne vidimo energiju, ni onu u sebi, ni oko sebe, a bez nje ne bismo daleko došli. Danju vidimo sve predmete oko sebe jer su osvijetljeni sunčevom svjetlošću, ali samu svjetlost ne vidimo. Ne vidimo zračenja svih vrsta, a svuda su oko nas i prolaze kroz nas; neka nam i zdravlje uništavaju. Sve to pripada jednom drugom svijetu, i tu oči puno ne koriste.

Biblijska „viđenja“ Boga

U Bibliji se neki izabrani ljudi susreću s Bogom. Uvjerenje starozavjetnog vjernika bilo je da čovjek ne može vidjeti Boga i ostati živ. Taj je vjernik bio svjestan da je Bog „visoki napon“, i da bi čovjek jednostavno sagorio kad bi se našao s Njim licem u lice.

Mojsije, veliki prijatelj Božji, intenzivno se družio s Bogom, prenosio Božje naloge i zapovijedi narodu, prenosio molitve naroda Bogu. A što je on vidio? Vidio je gorući grm, vatru koja ne izgara, božanski odbljesak, i čuo glas kako je to sveto mjesto na kojem se treba izuti. Bio je siguran da je Bog tu, ali ga nije vidio. U molitvenom šatoru vidio je oblak koji se spušta, opet kao znak Božje nazočnosti, ali Boga nije vidio. Na brdu Sinaju vidio je oblak, čuo grmljavinu, čak dobio ploče Dekaloga, ali ni tu Boga nije vidio.

Prorok Izaija u hramu vidi „Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu“ (Iz 6,1) koji svojim skutima ispunja cijelo svetište. Vidi anđele, serafe i čuje im gromke glasove kojima pjevaju hvalospjeve Bogu, vidi kako se tresu dovratci, vidi dim u Domu Božjemu. Spopada ga strah zbog njegove grješnosti. No, sve su to samo vanjske pojavnosti koje on uočava, ali to nije Bog; čak i onaj uzvišeni lik na prijestolju samo je prilika Boga, nije sami Bog. Njega se ne vidi očima, nego vjerom.

Apostol Pavao vidi bljesak svjetla koje ga obara s konja, kao da ga je munja pogodila. Čuje i glas Onoga od koga to svjetlo dolazi, i siguran je da je tu Bog, ali ni on nije baš Boga vidio. Nakon što je imao brojne objave, reče da na ovome svijetu gledamo Boga u zrcalu, a u nebu ćemo ga gledati „licem u lice“. A kad govori o nebeskim stvarnostima, nedostaju mu riječi kojima bi to opisao: to je ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo, srce nije osjetilo (usp. 1Kor 2,9). To nadilazi sva naša čula, sva naša iskustva.

Bog postoji, ja sam ga susreo

I neki suvremeni obraćenici tvrde da su susreli Boga. U jednom trenutku intenzivno su osjetili Božju blizinu. A što su ustvari vidjeli? Naš suvremenik Andre Frossard, sin prvog generalnog tajnika francuske Komunističke partije, koji je odrastao bez vjere, liberal i ljevičar, imao je takvo iskustvo u jednoj kapelici u Parizu u kojoj se slučajno našao onog vrućeg 8. srpnja 1930. Što je tada doživio, opisao je kasnije u knjizi Bog postoji. Ja sam ga susreo! Ušao je u kapelicu razgledati umjetnine, i ubiti vrijeme, i snažno je doživio Božju blizinu dok su časne sestre završavale svoju molitvu. Uslijedio je pravi udar: „Ne kažem da se otvara nebo, ono se ne otvara, nego se ruši na mene, iznenada se diže poput tihog sijevanja munje.“ Zapljusnuo ga je val svjetla, osjeća da se nešto „ruši“ na njega, ispunjava ga sigurnost da Bog postoji, da je upravo tu. Iznenada stečena vjera donijela mu je veliku radost i duhovnu slobodu.

Svi su oni snažno doživjeli Božju blizinu, ali Boga nisu vidjeli jer Bog nema oblika kojeg mogu uočiti naše oči.

I što ćemo sada? Rezignirati i pomiriti se s time da moramo živjeti u nesigurnosti, ima li uopće Boga? Ne! Mi ga nismo susreli na taj način, ali možemo s puno povjerenja vjerovati onima koji su taj susret imali. To nisu neozbiljni ljudi. Oni su za to cijeloga života živjeli; mnogi za to i umrli. Vrijedni su našeg povjerenja.

A onda ono najvažnije i najljepše. Mi ne možemo Boga vidjeti jer je Bog duhovan, štoviše on je Duh, a mi nemamo takve „naočale“. Upravo zato njegov sin Isus uzima naš ljudski lik, naše materijalno tijelo, dolazi na ovaj svijet i živi s nama, rađa se i umire, jede i pije, radi i moli, sve kao i mi, jedino u čemu se razlikuje jest: u njemu nikakva zla i grijeha nema i ne ljubi ograničeno i nesavršeno kao mi, nego – kao Bog. A svojima reče neka njihova dobra djela tako svijetle, da ih ljudi vide i zbog njih slave Oca nebeskoga. Koliki su milijuni ljudi svih vjera i nazora u naše vrijeme „vidjeli“ Boga u bl. Majci Tereziji. U svecima vidimo i prepoznajemo Boga, u Isusu Kristu Bog dolazi k nama i u nas, a kad i ovo naše tijelo nakon uskrsnuća bude proslavljeno, gledat ćemo Boga „licem u lice“, zauvijek! Bit će nam ispunjena želja vidjeti Boga.