Zašto progone pravednika?


Oduvijek me muči pitanje - zašto pravedan i ispravan čovjek ne može živjeti svoj život u miru, zašto ga neki ne podnose ili čak progone? A on ne čini nikome nikakve nepravde, samo želi mirno živjeti prema svojem vlastitom odgoju i uvjerenju. Što im on smeta?

Piše: Anto Orlovac

Odgovor nađoh u „knjigama starostavnim“, još u starozavjetnoj Knjizi Mudrosti. Sastadoše se „bezbožnici“, a to je u Starom zavjetu sinonim za zle ljude, vijećaju i zaključiše: „Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj ... On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano... Osudimo ga na smrt sramotnu jer će mu, kako veli, doći izbavljenje“ (Mudr 2,12.14-15.20).

Crkva u tom pravedniku vidi Isusa kojega nedužna moćnici progone i konačno osuđuju „na smrt sramotnu“. I šalju ga na križ kao posljednjeg zločinca. No, odnosi se to i na mnoge druge pravednike, ljude s načelima od kojih ne odustaju ni onda kada im se rugaju ili ih čak progone. O mnogim Isusovim sljedbenicima, pa i o nama samima.

U posljednje vrijeme sve više je progona kršćana, i to onih koji to žele biti ne namećući nikome svojega uvjerenja, ali i ne skrivajući ga. Logika progonitelja je jasna: pravednik je drugačiji od nas, „protivi se našem ponašanju“. Crna ovca. Izazov. Umjesto da preispituju svoje ponašanje, da im pravednik bude poticaj na dobro, oni idu silom na njega, idu ga progoniti. Ne mogu ga očima gledati, kako to narod kaže, jer „sama njegova pojava tišti dušu“ njihovu. A zašto ju tišti? Zato što osjećaju da im je nadmoćan, a ne da im se ispravljati i mijenjati sebe. Zato reagiraju agresivno. Najprije ga ocrnjuju. A da bi ga ocrnili, proglašuju njegovo ponašanje nastranim, a ne svoje.

Sjetih se poučne pričice iz neke školske čitanke. Upala lisica u gvožđa, točnije ona su joj uhvatila rep. Čupajući se da umakne, trzala se i gvožđa su joj odsjekla rep. Došla je takva kusava među druge lisice koje su je stale čudno gledati i rugati joj se. A ona okrene pilu naopako i stade se hvaliti kako joj je sada lijepo, kako joj rep više ne smeta, pa može brže bježati kad je u opasnosti, i kako bi i one trebale dati odsjeći rep, pa bi i njima bilo ljepše i bolje.

Pada mi to na pamet kad gledamo svu ovu – medijsku i inu – buku oko LGBT-a i sličnih „zajednica“? Eno ih, prosvjeduju, paradiraju ulicama na „paradama ponosa“, policija plaćena novcem svih građana brižno ih čuva. Puno je tu pitanja. Zašto bi ih trebalo braniti ako nikoga ne izazivaju? Ili oni namjerno prkose? Zatim: kakva su to oni „zajednica“? Otkud zajednica? Nisu li to samo priglupe fraze da se pokažu jačima jer pojedinac bi mogao biti i u krivu, biti čak i nastran. Ali ne, oni su zajednica! Nitko i ne spominje onu doista ogromnu, neusporedivo veću, „zajednicu“ heteroseksualnih, obiteljskih ljudi, ali koji svoj intimni život ne izlažu na ulicama, nego ga žive tamo gdje to i spada, u intimi svojega doma. No, mediji uporno ponašanje onih prvih prikazuju kao ispravno i poželjno: tko se usprotivi i misli drugačije, postaje neprijatelj, njegovo ponašanje valja osuditi. Bezrepa lisica predlaže svima drugima da odsijeku svoj rep!

Međutim, to ništa ne mijenja na stvari, kolikogod oni galamili. Božja je riječ i na to davno dala odgovor. Čitamo naime u istoj toj svetoj knjizi: „Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloća njihova zasljepljuje“ (r.21). Time je sve rečeno.