26. rujna

Bl. Luigi Tezza


Nakon ređenja Tezza je iskazao želju poći u afričke misije, ali mu to Red nije dozvolio pa je bio poslan u Francusku gdje je živio 30 godina, najviše na širenju kamilijanaca te osnivanju domova za siromašne i bolesne.

Bl. Luigi rođen je 1841. u talijanskom Trevisu kao jedino dijete Augustina Tezze i Katarine Nedwiedt. Nakon smrti njegova oca s majkom se preselio u Veronu. Kao i većina svetaca odmalena je pokazivao zanimanje za vjeru te je s 15 godina stupio kao novak u kamilijanski red u Veroni. Njegova majka kasnije je kao udovica stupila u časne sestre. Svoje svečane zavjete položio je 1858., a za svećenika je zaređen 1864. u Veroni.

Nakon ređenja iskazao je želju poći u afričke misije, ali mu to Red nije dozvolio. Poslan je u Francusku gdje je živio 30 godina, najviše na širenju kamilijanaca te osnivanju domova za siromašne i bolesne. Bio je i superiorom samostana.

Zbog političkih i antikatoličkih događanja u Francuskoj 1880. istjeran je iz zemlje jer je bio svećenik i stranac. Unatoč tomu vratio se krišom i nastavio pomagati onima u potrebi.

U Rimu je 1889. izabran za vikara kamilijanaca. Jedan od prvih zadataka na novoj pastoralnoj dužnosti bilo je osnivanje ženskog ogranka toga Reda.

Svoje namjere povjerio je Giuseppini Vannini, budućoj blaženici, te su njih dvoje na Svijećnicu 1892. osnovale Kćeri Sv. Kamilija. Red je započeo s 50-ak članica te je brzo rastao nakon čega je stiglo i papinsko priznanje.

Na prijelazu iz 19. st. u 20. st. kamilijanski red je doživio krizu u Peruu te je o. Tezza pošao za novi svijet. Namjera reda bila je da Tezza ode u Peru ispitati situaciju i donijeti informacije u Italiju kako bi se odlučilo što dalje. Međutim, kako to obično biva u životu svetaca i običnih ljudi, želje su jedno, a Božja volja nešto sasvim drugo. Luigi Tezza je tako ostao u Južnoj Americi 23 godine, to jest ostatak života.

Brinuo se za potrebite u bolnicama, sirotištima, staračkim domovima i u zatvorima. Kao „stranac“ bio je poželjan za ispovjednika i duhovnika mnogih tamošnjih redova. Pomogao je i Teresi Candamo Álvarez-Calderon, službenici Božjoj, da osnuje novi red časnih sestara.

Umro je 26. rujna 1923. na glasu svetosti, a za njim se tugovalo u cijelom Peruu. Uskoro je prozvan „Apostolom Lime“. U službenim zabilješkama zaveden je kao „najsvetiji svećenik Biskupije Lima“.

Proces za proglašenje blaženim započeo je 1959. Sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2001. zbog njegova nesebičnog zalaganja među potrebitima i sudjelovanja u osnivanju dva Reda koji su iznjedrili mnoštvo duhovnih zvanja.

D.S.I./T.M.I, KT