16. travnja

Sv. Bernardica iz Loudresa


Gospa je Sv. Bernardici rekla kako joj ne obećava sreću na ovom, već u budućem svijetu. I zaista, ostatak njezina života bila je jedna duga i bolna kalvarija.

Marija Bernarda, od milja Bernardica, rođena je 17. veljače 1844. u Lourdesu u obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze rođ. Casterot.

Iz njezina djetinjstva poznato je da je bila pobožna te da je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. Vodila je ovce na obližnja polja re bi joj ljudi plaćali u mlijeku i siru.

Prvo viđenje dogodilo se 11. veljače 1858. Bernardica je zajedno sa sestrom i još jednom prijateljicom pošla skupljati drvo za ogrjev u obližnju šumu. Kada su stigle do litice Massabielle, koja s jedne strane ima malenu pećinu, Bernardica je zastala kod potočića što su ga preostale dvije djevojčice s lakoćom pregazile.

Djevojčica je tražila najpovoljnije mjesto za prijelaz te je začula snažnu buku, a hrast što se ukorijenio među kamenjem potresao je jak vjetar. No, sve je uokolo ostalo mirno. Zadrhtala je od pomiješana čuđenja i straha i odjednom je vlažna i mračna pećina nestala u svijetlome zlaćanom oblaku, dok se u granama hrasta pojavila veličanstvena gospođa „odjevena u bijelo s nebeskim pasom oko struka čiji su krajevi sezali gotovo do stopala“, objasnila je kasnije.

Viđenje je potrajalo koliko je djevojčici bilo potrebno da izmoli krunicu. Gospa joj se ukazala još nekoliko puta te su ti nebeski susreti Bernardici donosili veliku radost iako su joj kasnije uzrokovali i trpljenje te upravo dramatične napetosti.

Nevjernici, skeptici, kao i dobar dio klera, željeli su nedužnu djevojčicu prikazati kao varalicu i pohlepnicu te su je podvrgavali dugotrajnim i nadasve ponižavajućim ispitivanjima. Možda bi u svojim naumima i uspjeli da djevojčica nije doznala ime tajanstvene gospođe. „Rekla mi je kako je ona Bezgrešno Začeće“, kazala je gospodi koja su je ispitivala. Budući da je bila nepismena, nikako nije mogla izmisliti to ime, što ga je prije četiri godine kao dogmu proglasio papa Pio IX. nakon stoljetna promišljanja zajednice vjernih. U srcima većine njenih dotadašnjih progonitelja, ta čudesna objava odagnala je veo sumnje.

No, za one jednostavnije, Marijin je pohod i prije toga bio nešto gotovo bjelodano, osobito s obzirom na činjenicu kako je u međuvremenu iz te vlažen špilje potekla čitava rijeka čudesa, koja se sve do danas nije zaustavila. Činilo im s kako su se vratili u vrijeme evanđelja: slijepcima se vraćao vid, hromi su odbacivali štake i stali samostalno hodati... Znanost je bila prisiljena mnoge te činjenice proglasiti „čudima“ izvan prirodnih zakona.

Gospa je Bernardici rekla kako joj ne obećava sreću na ovom, već u budućem svijetu. I zaista, ostatak njezina života bila je jedna duga i bolna kalvarija.

Kako bi se oslobodila znatiželje, vreve i divljenja, koji su bili plodom događaja u kojima je sudjelovala, malena je vidjelica potražila tišinu i spokoj najprije u jednom redovničkom institutu u samom Lourdesu, a potom u Neversu. U međuvremenu je astma, od koje je patila od djetinjstva, stala napadati bronhije. Na dan kada je – nakon što su bili razjašnjeni svi nesporazumi – otvorena kripta raskošnog svetišta, ona trpjela na bolničkoj postelji.

Slabo zdravlje odgodilo je također i njezin ulazak u novicijat u Neversu, gdje je 1864. u dobi od 20 godina položila zavjete uzevši ime Marija Bernarda.

Ostatak života, još 15 godina, bio je također obilježen trpljenjem. Napadima bolesti, često su se – po providonosnome dopuštenju – pridruživale hladnoća susestara i nerazumijevanje poglavarice. No, Gospa joj je već bila najavila kako na ovoj zemlji neće uživati sreću. Kad su joj susestre govorile: „Puno trpiš“, Bernardica je ogovarala kako tako mora biti.

Potom se i njezina bolest pogoršala i osudila ju na postelju punih devet godina. Bila je to za nju duga i zamorna agonija, ali je za druge bila milosna jer su vidjeli kako je podnosi sa smiješkom na usnama, svjesna kako joj valja još pretrpjeti, radi povlastice što ju je primila vidjevši Bezgrešnu Djevicu.

Na kraju snaga, iscrpljena astmom, ponizna je vidjelica preminula 16. travnja 1879. Na blagdan Bezgrešnog Začeća, 8. prosinca 1933. papa Pio XI. proglasio ju je svetom.

Ime Bernardica je umanjenica od imena Bernard (germansko porijeklo) i znači: hrabri medvjed.

T.M.I., KT