6. listopada

Sv. Bruno


Sveti Bruno, veliki svetac iz 11. stoljeća, utemeljitelj je najstrožeg i najmističnijeg katoličkog reda te zaštitnik opsjednutih.

Sveti Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko 1030. u Kölnu. O obitelji iz koje potječe i njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano zna. No o njegovu školovanju i odgoju puno toga donosi jedan ljetopis iz XII. st. Ondje se navodi kako je Sv. Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Obrazovanje je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu, a zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje i ondje s uspjehom završio studij, piše Bitno.net. Odlučio se tada posve posvetiti duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve.

On je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane artes liberales – slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši profesora Herimanna 1056., preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, 1075., postao je kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.

Kao profesor oduševljavao je učenike, među kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. Učenici su ga poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on je bio nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika.

Takav je bio i tadašnji nadbiskup Reimsa, čovjek bez obrazovanja i religioznog duha, koji je svetogrdnom kupnjom ili simonijom došao na nadbiskupsku stolicu. Tu je čast, za pozamašnu svotu, kupio od francuskoga kralja Filipa I. Njemu je tu čast, izopćivši ga, oduzeo papin legat, a ponudio ju Bruni, no on je tu privlačnu ponudu odbio – a zašto? Promatrajući žalosne prilike u Crkvi, Bruno je načinio zavjet da će ostaviti svijet te živjeti životom Kristovih siromaha. Tako su se, naime, nazivale skupine pustinjaka koji su se povlačili u šumovite predjele te ondje živjeli ili u posvemašnjoj osamljenosti ili ipak pod jednim zajedničkim pravilom. Njihov kruh svagdašnji bilo je: siromaštvo, pokora i samoća.

Prvo samotište Sv. Brune - kartuzija La Grande Chartreuse u Francuskoj.

Tako je on u proljeće 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1 175 metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju.

Sveti Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca 1090. napustiti svoju samoću jer ga je k sebi za savjetnika pozvao negdašnji njegov učenik papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi magistra Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Papa je ondje Brunu htio zarediti biskupom Reggija, no Bruno, pun čežnje za samoćom opet je ponuđenu biskupsku mitru odbio. Papa je poštivao njegovu želju te mu dopustio da, uz pomoć grofa Rogera, osnuje novu kartuziju Santa Maria della Torre u biskupiji Squillace. Čar nove kartuzije, u kojoj je 6. listopada 1101. i umro, opisao u jednom glasovitom pismu.

Kad je 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenesene u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Brunu je službeno svetim proglasio papa Leon X. 1514.

On je tako osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi, a kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće služi im voda.

Oni su kroz sva stoljeća nastojali ostati vjerni idealu svoga utemeljitelja pa je o njima nastala glasovita latinska poslovica: „Cartusia numquam reformata, quia numquam deformata“ – „Kartuziju nikad nije trebalo obnavljati, jer se nikad nije izrodila.“

Svetoga su Brunu njegovi suvremenici nazivali svjetlom Crkve, cvijetom klera, slavom Njemačke i Francuske, što je on i zaslužio po svojim osobnim vrlinama, ali i po svome velikom djelu – osnutku kartuzijanskoga reda.

KT