13. listopada

Sv. Eduard Ispovjednik


U povijesti kršćanskih naroda, pa tako i u povijesti Engleske bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan takav je i engleski kralj Eduard koji je rođen 1004.

Eduard je na svijet došao u Islipu kod Oxforda kao sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre Rikarda II. Normandijskoga. Stric mu je bio Sveti mučenik Eduard, također engleski kralj.

On je već kao dječak 1014. za vrijeme danske invazije upoznao pečalbu jer se morao skloniti kod djeda i bake s majčine strane. Ondje je ostao čak do 1041. kada je pozvan natrag u domovinu kao baštinik engleskoga prijestolja na koje se uspeo sljedeće godine, a svečano je okrunjen za kralja 1043. Kao kralj odmah se našao u središtu sukoba oko svoga prijestolja između dviju stranaka koje su htjele utjecati na monarha. Bila je to filonormanska stranka, prema kojoj je bio sklon, i anglosaska, kojoj je bio na čelu barun Godwin od Wessexa.

Možda je upravo iz duha pomirljivosti kralj 1045. oženio kćer svoga političkog protivnika, Edith. Ali njegov protivnik pak nije bio tako pomirljiv pa je kralj 1051. s čitavom svojom obitelji morao u izgnanstvo dok je sama kraljica jedno vrijeme morala biti zatvorena u samostanu. Do kakva-takva pomirenja s anglosaskom strankom došlo je zato što je kralj 1052. pristao da se riješi svoje normanske okoline.

Unatoč tim političkim neuspjesima u engleskom je narodu kralj Eduard ostavio ipak neizbrisiv trag pa je u duši naroda još stoljećima lebdio kao idealan monarh koga su štovali kao anđela čuvara nacije. On je to i zaslužio jer je za života pokazivao izvanrednu dobrotu i ljubav prema svima potrebitima, prijaznost prema malenima, hodočasnicima i redovnicima. On je po naravi bio tako blag da se nikad nije iz njegovih usta čula oštra i prijekorna riječ.

Kralj je naročito ušao u volju naroda time što je ukinuo heregeld – vojnički porez, koji mu je bio velik teret. A što se do ukinuća toga nameta već skupilo i sačuvalo novca, kralj je velikodušno podijelio siromasima. Životopisci ističu i kraljevu krepost čistoće, što onda baš nije bila jaka strana svih vladara.

Također je darovnicama obasuo Westminstersku opatiju, koja je u engleskoj povijesti postala slavna i utjecajna. Kad je u toj opatiji bio gotov kor za molitvu i svečano otvoren 28. prosinca 1065., kralj je već bio teško bolestan. Umro je malo poslije toga, – 5. siječnja 1066. te je pokopan u crkvi Westminsterske opatije. U Engleskoj ga i katolici i anglikanci slave 13. listopada.

Narod je brzo počeo štovati kralja kao sveca, a u tome su mu prednjačili sami redovnici iz Westminstera. Pripovijeda se o brojnim hodočašćima na njegov grob i o čudesima po njegovu zagovoru. Kad su mu 1102. ponovno pregledali tijelo, našli su ga sačuvanog.

Kralja Eduarda svetim je proglasio papa Aleksandar II., 7. veljače 1161. u Anagniju. Dvije godine kasnije canterburyjski nadbiskup, Toma Becket, dao je prenijeti kraljeve relikvije na drugo mjesto i smjestiti ih u kor iste crkve. To je bilo 13. listopada 1163. pa se zbog toga kao na dan prijenosa njegova tijela i slavio njegov spomendan, a ne 5. siječnja kada je umro. Također, u 18. st. učinjen je još jedan prijenos svetoga tijela u kapelu iza glavnoga oltara, gdje ono i danas počiva.

Ime mu je njemačkog porijekla i znači onaj koji se brine za imovinu. Zaštitnik je kraljeva.

J.P., KT