22. prosinca

Sv. Flavijan


Flavijan je rođen u Rimu u četvrtom stoljeću. Sv. Dafrosa bila je njegova žena, a Sv. Bibijana i Demetrija bile su mu kćerke.

Sv. Flavijan je za cara Konstantina Velikoga bio njegov namjesnik u Rimu. Kao kršćanin bio je velika potpora rimskim kršćanima. No, novi car Konstancije, nesklon pravovjernim kršćanima u Rimu, što je bio i Flavijan, skinuo ga je s njegove namjesničke službe. Sljedeći car Julijan Otpadnik počeo je kršćane i progoniti. Flavijan je bio uhićen, te priznavši se kršćaninom, plamenom mu je u lice utisnut znak robova i osuđen je na prisilni rad blizu termi jednoga poganskog hrama u Toskani. Nedugo potom, oko 362., umro je od gladi i zlostavljanja. Spominje se kao mučenik na današnji dan. Iako nikada nije službeno uključen ni u jedan martirologij, jer mu je teško sa sigurnošću potvrditi identitet, vrlo je štovan u pojedinim dijelovima Italije.

Relikvije ovoga sveca dijelom se čuvaju u katedrali grada Montefiascone, ali se veći dio njih zapravo časti u njemu posvećenoj crkvi, podno toga mjesta. U toj drevnoj crkvi, relikvije Sv. Flavijana počivaju već više od 11. stoljeća. Naime, već ih 852. papa Leon IV. spominje u jednom svom pismu. Položene su podno oltara, u mramornoj urni.

Godine 1657. mještani su željeli ekshumirati ostatke ovoga sveca, kako bi zazvali njegovu zaštitu, zbog pošasti koja ih je pogodila. Tada je otkriveno kako je urna položena u vrlo dubok procjep, što je bio jedini način njene zaštite od obeščašćenja barbara, koji su razorili Montefiascone u kasnome srednjemu vijeku.

Štovanje Sv. Flavijana, iako dobro dokumentirano i snažno čuvano na području talijanskog mjesta Montefiascone, kojega je ujedno i zaštitnikom, nikada dakle nije službeno prošireno na svu Crkvu, za razliku od njegove supruge Dafrose, koja je nekoć bila uključena u Martyrologium Romanum.

Danas se, od čitave te obitelji, još jedino Sv. Bibijana (Vivijana) spominje u martirologiju Katoličke Crkve.

Ime Flavijan latinskog je porijekla, a znači: „svijetle kose“.

p. Josip Antolović/ KT