1. kolovoza

Sv. Petar Faber


Iako je Faber pisao svoj Memorial posljednje četiri godine života, u njemu je obuhvaćeno sve važnije u njegovu životu. Kroz cijeli se taj spis kao crvena nit provlači njegova velika otvorenost i pažljivost prema pokretima Duha.

Sveti Petar Faber, prvi drug Sv. Ignacija, rođen je 13. travnja 1506. u Le Villaretu u Francuskoj, a umro 1. kolovoza 1546. u Rimu. Pišući o Petru Faberu, prvom svećeniku Družbe Isusove, njegov subrat o. Morel kaže da je riječ o čovjeku kratka života, a dugih putova. Faber, taj prvi i veoma dragi prijatelj Ignacija Loyole, prijateljskim vezama povezan također s Franjom Ksaverskim, živio je samo 40 godina, od 1506. do 1546.

U rodnom je kraju proveo gotovo polovicu svojega vijeka u krilu dobre kršćanske seljačke obitelji, zatim u obližnjoj skromnoj školi gdje je imao vrlo pametnog i duboko vjernog učitelja koji mu je u srce usadio ljubav prema knjizi i učenju. Napredovao je poput Isusa u Nazaretu u dobi, u pobožnosti i u mudrosti. Već u dobi od 12 godina položio je zavjet čistoće. Druga postaja Faberova života bio je Pariz. Onamo ga je 1525. odvukla želja za znanjem. Uronio je u studentski život u sredini u kojoj su se okupljali studenti iz gotovo svih europskih zemalja. U Parizu je u kolegiju Sv. Barbare započeo studij filozofije. Ondje mu bijaše drug studija, a s kojim je dijelio i sobu, njegov vršnjak vatreni Franjo Ksaverski, a kasnije im se pridružio i Ignacije Loyola. On je Faberu brzo postao učitelj duhovnoga života i izveo ga iz teških duševnih tjeskoba. Faber je postigao najprije bakalaureat, a onda licencijat iz filozofije. Nakon toga je 1533. kratko vrijeme bio u rodnom kraju, te se opet vratio u Pariz 1534., i pod vodstvom Sv. Ignacija obavljao duhovne vježbe. Tada se odlučio da će slijediti svojeg duhovnog učitelja. Od veljače do svibnja 1534. Faber je primio niže i više redove, i tako postao svećenik. Iste godine služio je svoju prvu misu, o čemu daje oduška i u svojem duhovnom dnevniku zvanom Mémorial, koji je počeo pisati nalazeći se u Njemačkoj u lipnju 1542.

Iako je Faber pisao svoj Memorial posljednje četiri godine života, u njemu je obuhvaćeno sve važnije u njegovu životu. Kroz cijeli se taj spis kao crvena nit provlači njegova velika otvorenost i pažljivost prema pokretima Duha.

U jednom zbog reformacije veoma burnom svijetu Faber se sve više i više angažirao, a putujući glavnim putovima Europe, vršio je silan utjecaj na velik broj ljudi svakoga položaja.  Djelovao je u Njemačkoj i Španjolskoj.  Stigavši 17. srpnja 1546. u Rim, Faber je nakon kratke bolesti umro u njemu i umro 1. kolovoza. Bio je to čovjek blage ćudi, profinjene osjećajnosti, pravi anđeo u ljudskoj spodobi. Bio je čovjek molitve koji je, prema nauku Sv. Ignacija, nalazio Boga u svim stvarima. Papa Pio IX. svečano je 5. rujna 1872. odobrio da se Petar Faber može štovati kao blaženik. Blaženim je proglašen 5. rujna 1872.

Papa Franjo je 17. prosinca 2013. skraćenim postupkom svetim proglasio Petra Fabera, prvoga svećenika Družbe Isusove. Riječ je o takozvanoj ekvipolentnoj kanonizaciji kojom je papa Franjo svetca dispenzirao od čuda koje se inače i već odavno očekuje, te njegovo štovanje proširio na cijelu Crkvu.

Francisko Pavljuk/KT