27. rujna

Sv. Vinko Paulski


Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. Njegovi roditelji bili su priprosti seljaci. To je seoce 1828. u počast svoga najvećega sina prozvano St. Vincent de Paul.

Neimaština i bijeda bile su Vinkove pratilje od malena. Kako bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji su ga odredili za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika De Cometa.

Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga 23. rujna 1600. biskup Francois de Bourdeille podijelio mu je svećenički red. Nije mu bilo još ni 20 godina.

U Avignon je došao1607. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naučio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre župe. Vinko se vratio iz Rima i 1608. dospio u Pariz.

Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. Već je 12 godina bio svećenik i tek je tada prvi put bio usred pastoralnoga posla. Na preporuku Birullea, preuzeo je malu župu u mjestu Chotillon-Les-Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike.

Već u jesen 1613. postao je odgojitelj kod grofa Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje.

Počeo je organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoć. I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u travnju 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao svećenik oratorijanac.

Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a 1643. lazaristi su pošli i u inozemstvo. Sv. Vinko uspio je osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na dalekom Madagaskaru. Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestara – Filles de la Charite. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac, kojoj je od 1624. bio duhovni vođa.

Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Sv. Vinko je 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To je odgovaralo tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera.

Kako piše laudato.hr, nakon kratke smrtne borbe umro je 27. rujna 1660. Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737.

KT