16. travnja

Sveta Bernardica


Sveta Bernardica rodila se 17. veljače 1844. u Lourdesu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre.

Gradić Lourdes nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s oko 20 000 stanovnika. Nalazi se uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezina djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla sakupljati drva, o čemu svjedoči ona sama.

"Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave skupljati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica. Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade", posvjedočila je Bernardica...

Dalje je o sljedećem susretu kazala: "Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora (...) Vraćala sam se onamo kroz 15 dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: 'Ja sam Bezgrješno začeće'.

U tih mi je 15 dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala".

Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima.

Lourdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala. Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: Que soy èra Imaculado Councepciou – Ja sam Bezgrješno začeće! Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa, a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. proglasio papa Pio IX.

Bernardicu je 7. prosinca 1860. saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbesa, koji osnovao komisiju za istraživanje lourdskih ukazanja. Nakon tri godine komisijskih saslušavanja, biskup je 18. siječnja 1862. proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se "nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost".

Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lourdske 1866. Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u samostan Sv. Gildarda blizu grada Neversa. Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život. I kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao "vidjelicu iz Lourda" očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866., i to kao zavjete pred smrt.

I svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni zbog teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala od sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.

Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1897. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.

Kako prenosi Bitno.net, Bernardicu je 14. srpnja 1925. papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.

KT