18. rujna

Sveti Josip Kupertinski


Među svecima, povrh svetosti obdarenima izvanrednim Božjim darovima, ističe se franjevac konventualac Sv. Josip Kupertinski.

Sv. Josip rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603., u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, 1626., prihvatili franjevci konventualci.

Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uz sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628.. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga „leteći svetac“. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo „u zraku“. Ti su se zanosi i „letovi“ događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.

Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je „najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila“.

Takvi su izvanredni darovi Božji znak da postoji drugi svijet, Božja transcendencija, onostranost. U isto vrijeme pokazuju silnu čežnju čovjekovu za Bogom te očituju kolika li je privlačna snaga Božjega bića. Pitali su jednom Josipa što sveci vide u takvom stanju. On je odgovorio u trećem licu: „Nalaze se usred velike dvorane lijepih i novih stvari, i u njoj jednim pogledom vide kao u sjajnom zrcalu sliku svih stvari, svih zbiljnosti“.

Jednoga su dana na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto uđe Josip da im se pridruži, kada, tek što pogleda tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga svega obgrli, sa svim cvijećem i svijećama. I tako je ostao dok mu poglavar pod poslušnost ne naredi da siđe. Svijeće su ostale gorjeti, cvijeće je ostalo u redu. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi „ometao“ redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.

Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uz svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je „živi križevi“. U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdašnje dužnosti. Uz to je bio i veliki pokornik. A zbog svojih se izvanrednih darova morao nerijetko podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama pod paskom, što je on sve svetački strpljivo podnosio.

Umro je u Osimu, 17. rujna 1663. Proces za ispitivanje Josipove svetosti najstrože je vodio glasoviti pravnik Prosper Lambertini koji će kao papa Benedikt XIV., 24. veljače 1753., potpisati dekret o Josipovoj beatifikaciji. Svetim ga je proglasio Klement XIII., 16. srpnja 1857. godine.

Štuje se kao zaštitnik studenata i učenika.

J.P., KT