14. kolovoza

Sveti Maksimilijan Kolbe


Sv. Maksimilijan Kolbe rodio se 7. siječnja 1894. u mjestu Zdunska Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowske.

Zdunska Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao "živa dječaka, okretna i pomalo nestašna", ali među njezinom djecom "kao najposlušnijeg i najponiznijeg".

Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: "Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!" Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetogodišnjak odabrao obje. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualaca. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregoriani te je 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu Sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi Sv. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.

Boravak u Rimu bijaše u životu sv. Maksimilijana Kolbea veoma važno i presudno razdoblje. Tada je pred njim jasno zasjao njegov životni ideal. On je već od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. U Rimu će se ta pobožnost samo još pojačati i produbiti te zadobiti posve konkretne oblike.

Mladi Kolbe dao se na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske "raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti". Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.

Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati "gradove Bezgrješne", u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow – koji je osnovao u studenome 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom. Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu.

Nedugo nakon povratka iz Japana, Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.

Došavši onamo, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16 670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: "Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam."

Jedan Poljak logoraš u bloku u kojem se nalazio i Sv. Maksimilijan uspio je pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan od njih je bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: "Jadna moja ženo, jadna moja djeco!" Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: "Tko si ti?" – Odgovor je glasio: "Katolički svećenik!" – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

Kako prenosi Bitno.net, to mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se u kapelu, u kojoj se molilo i pjevalo. O. Kolbe je bio duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro baš u predvečerje Velike Gospe o. Kolbe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju pružio je svoju suhu i izmršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Svi sačuvani spisi oca Maksimilijana izdani su 1957.–1964. u tri sveska u Niepokalanowu, a obuhvaćaju vše od 2 000 stranica. Glas se o ocu Maksimilijanu veoma brzo proširio po svem svijetu pobuđujući posvuda poštovanje i udivljenje. Postupak za njegovo proglašenje blaženim tekao je veoma brzo. Završen je u roku od 30 godina nakon njegove smrti. Svečanu beatifikaciju ovog velikog sina Poljske obavio je u bazilici Sv. Petra 17. listopada 1971. papa Pavao VI. Prisutan je bio i Franjo Gajowniczek, koga je Papa kod prikazanja srdačno zagrlio.
Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

KT