U dekretu koji nosi nadnevak 26. siječnja 2021., a u ime pape Franje potpisao ga je tadašnji pročelnik Kongregacije (danas dikasterija) kardinal Robert Sarah, navodi se da je „u domu u Betaniji Gospodin Isus“ iskusio „obiteljski duh i prijateljstvo Marte, Marije i Lazara, i zbog toga Evanđelje po Ivanu kaže da ih je volio (Iv 11,5). Marta mu je velikodušno ponudila gostoprimstvo, Marija je pozorno slušala njegove riječi, a Lazar je uskrsnuo iz groba na zapovijed Onoga koji je pobijedio smrt.“

Budući da ih je liturgijska predaja već zajedno častila u nekim liturgijama i kalendarima (posebno u redovničkim), ova je promjena uvedena i zaOpći rimski kalendar, čime su sve troje uvršteni u jedan zajednički spomendan.

Marta

Marta se u evanđelju pojavljuje prigodom jednoga od Isusovih posjeta njezinoj kući (Lk 10,38-42). Može ju se predočiti kao ženu „zavrnutih rukava“, zauzetu ulogom kućanice koja prima goste, poslužuje ih pićem, priprema sve potrebno za okrepu. Onda se čini kako ova radišna i brižna gospođa, sjedenje svoje sestre Marije do Isusovih nogu, smatra ljenčarenjem te Gospodinu predbacuje zašto ju ne opomene. Isus na to izgovara onu znanu opasku: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10,41-42).

Očito da je riječ o ženi koja je bila „glavna u kući“. To se na osobit način iščitava iz zgode kada je preminuo njezin brat Lazar, a ona bila slobodna pozvati Isusa da intervenira (Iv 11,1-45). Ide ususret Učitelju te daje snažno svjedočanstvo vjere u Njega govoreći: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti“ (Iv 11,21-22).

Njezino gostoprimstvo evanđelist Ivan spominje i „šest dana prije Pashe“ i Isusova trijumfalnoga ulaska u Jeruzalem u kojemu će podnijeti muku. Kaže: „Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika“ (Iv 12,2).

U svakom slučaju, Crkva časti Sv. Martu kao sveticu i predanu zaštitnicu te utjehu kućanica, čiji su svakodnevni napori nerijetko slabo priznati.

Ime Marta potječe iz aramejskog jezika i znači: „gospođa“, „gospodarica“. Zaštitnica je kućanica, kuharica, radnica, ugostitelja, sluškinja, pralja, umirućih, slikara i kipara; zaziva ju se i kao pomoćnica kod krvarenja.

Marija

Martina sestra Marija, razvidno je bila drugačijega karaktera – reklo bi se, kontemplativnijega. Dok je Marta bila zauzeta posluživanjem, ona sjedi i sluša Isusa. Također, kada je Lazar umro, ona je ostala kući i oplakivala ga. Nakon što joj je sestra poručila: „Učitelj je ovdje i zove te“ (Iv 11,28) brzo je došla na grob. Njezine suze ganule su Isusa te je i on zaplakao (Iv 11,35) i zatim Lazara uskrisio od mrtvih.

Međutim, druga evanđeoska zgoda pokazuje Mariju kao ženu od akcije. Prigodom posljednjega Isusova posjeta njihovu domu: „Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti“ (Iv 12,3).

Ovaj su čin neki povezali s izvješćem Sv. Luke (7,36-39) o grešnici koja je s alabastrenom posudicom pomasti, u farizejevoj kući, Isusu plačući pomazala noge i otrla ih svojom kosom.

Iako bi te dvije osobe mogle biti iste, jasno je da pomazanje u Betaniji nije isto što i pomazanje u domu Šimuna farizeja, koje se dogodilo u Galileji, na sjeveru. Je li Marija iz Betanije bila grešnica? Je li ga prvo pomazala u Galileji, a kasnije, opet, u Betaniji? Očito se nikada neće sa sigurnošću znati, ali većina znanstvenika danas se slaže da to nije ista osoba koju se spominje kao Mariju Magdalenu. Što znači da su mogle postojati dvije ili čak tri žene koje su tradicionalno bile shvaćane kao ista osoba: Marija Magdalena, Marija iz Betanije i neimenovana grešnica iz Lukina izvješća u sedmom poglavlju.

U svakom slučaju Mariju, sestru Martinu, Crkva danas časti kao zaštitnicu duhovnih studija i čitača (lektora).

Lazar

Zajedno sa svojim sestrama, Lazar ulazi u krug bliskih Isusovih prijatelja. Za njim je Isus plakao i za njega su Židovi rekli: „Vidite koliko ga je volio“ (Iv 11,36). Nakon što ga je Gospodin uskrisio, evanđelje kaže da su ga glavni svećenički planirali ubiti „jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa“ (Iv 12,11).

O Lazarovu životu nakon Isusove smrti i uskrsnuća kruže legende. Navodno je ostavio pisani izvještaj o tome što je vidio u zagrobnom svijetu prije nego što je pozvan natrag u život. Neki kažu da je slijedio Petra u Siriju. Druga tradicija veli da su on se i njegove sestre, unatoč tomu što su ih Židovi u Jaffi stavili u brod koji propušta vodu, sigurno iskrcali na Cipru. Tamo je mirno umro nakon što je 30 godina služio kao biskup.

Bilo kako bilo, sigurno je da je već u prvoj Crkvi Lazar čašćen kao svetac. Oko godine 390., hodočasnica Etheria govori o procesiji koja se održala u subotu prije Cvjetnice kod groba gdje je Lazar uskrišen od mrtvih. Na Zapadu se Nedjelja Muke zvala Dominica de Lazaro, a Sv. Augustin svjedoči kako se u Africi Evanđelje o uskrsnuću Lazara čitalo u službi na Cvjetnicu.

Ime Lazar potječe iz hebrejskoga jezika i znači: Bog je pomogao. Danas ga se na osobit način zaziva kao zaštitnika grobara.

Zanimljivo je da se imena Marte, Marije i Lazara zajedno pojavljuju u Rimskom martirologiju iz 1749. (ažuriranom 1916.), službenom popisu svetaca Crkve. O njima piše: „U Tarasconu, u Francuskoj, Sv. Marta, djevica, domaćica našeg Spasitelja i sestra Blažene Marije Magdalene i Svetog Lazara.“ Međutim, sve do 2021. i odredbe pape Franje – uz opasku da Marija iz Betanije nije ista osoba kao Marija Magdalena – u Općem rimskom kalendaru postojao je samo spomendan Sv. Marte 29. srpnja.

KT