18. veljače

Sveti Šimun Jeruzalemski


Za Sv. Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog od dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu za Emaus.

Nakon mučeničke smrti Sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa, oko 62., preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti.

On misli kako je to bilo nakon razorenja Jeruzalema, što ne odgovara istini. Daleko je vjerojatnije da je to bilo prije i da se za opsade Jeruzalema Šimun sklonio u Pellu. Gospodin, koji je prorekao i razorenje Jeruzalema, opomenuo je svoje učenike da tada bježe. Šimun je za to znao i zato je pošao u Pellu. Svojim boravkom u Pelli zameo si je trag pa se tako kao Gospodinov rođak nije morao pokazati u Rimu po naredbi careva Vespazijana i Domicijana.

Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Bio je dugo mučen 107., a potom i raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samoga konzularnoga legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109 godina, a od toga biskup 43 godine. Kako je bio Gospodinov suvremenik, pa čak i rođak, zanimalo bi nas mnogo više iz njegova života, ali nažalost, vjerodostojni izvori o tomu ne kazuju.

Za štovanje Sv. Šimuna u zapadnoj Crkvi imamo prve podatke u Adonovu martirologiju, a spominje ga i Rimski martirologij kao i knjige o svecima i mučenicima na Istoku. Svi ga od reda slave kao Kleofina sina. Na Zapadu se neke crkve kao npr. u Brindisiju, Bologni i Bruxellesu ponose što imaju njegove relikvije. Međutim, kako prenosi Bitno.net, predaja o njihovoj vjerodostojnosti posve je nesigurna.

KT