Ahdnama: Malo svjetlo koje se nije ni vidjelo u otomanskom mraku


Dobro vele franjevci Bosne Srebrene: „Ako prema drugima nemamo obzira, čak ni u interpretaciji prošlosti, teško je očekivati da ćemo ga imati u gradnji (zajedničke) budućnosti.“

Bit turske povelje je pokornost, zato i jest fra Anđel kleknuo pred sultanom

Bit turske povelje je pokornost, zato i jest fra Anđel kleknuo pred sultanom

Piše: Josip Vričko

Sredinom rujna franjevci Bosne Srebrene u samostanu u Fojnici, skupa sa svojom subraćom iz Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, blagoslovili su kip jednog od, prema njihovu sudu, najznačajnijih franjevaca u povijesti – fra Anđela Zvizdovića koji je prije 555 godina (hrabro) stao pred najvećeg osvajača toga vremena sultana Mehmeda II. Fatiha i zamolio ga da poštedi franjevce i ostatak naroda koji je već uvelike stradao prilikom osmanskog osvajanja.

Izbor pred kojim se našao, stoji u ovogodišnjoj, rujanskoj, izjavi za javnost Franjevačke provincije Bosne Srebrene, nije bio nimalo jednostavan: Pobjeći iz Bosne i povesti narod sa sobom ili ostati uz preostali puk, zaštititi ga i pokušati pronaći neki modus vivendi s novom vlašću koja im je opustošila zemlju i uništila Bosansko Kraljevstvo. Na kraju, plod ovog povijesnog susreta bila je povelja Ahdnama koja je trebala jamčiti opstojnost franjevcima i katolicima u Bosni.

Nacionalna i državna tragedija

A kada je riječ o okolnostima u kojima je Mehmed II. Fatih 28. svibnja 1463. u svome logoru na polju Milodražu kod Fojnice primio fra Anđela, one, u biti, zorno svjedoče u kako delikatnoj poziciji bijaše taj franjevac: Bosansko je Kraljevstvo netom uništeno, posljednji je bosanski kralj Stjepan Tomašević vjerolomno pogubljen 5. lipnja 1463., bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača je, istina, uspjela pobjeći iz Bosne, ali se više nikada nije mogla vratiti u svoje kraljevstvo.

„Ovo je, dakle, godišnjica naše nacionalne i državne tragedije. Malo svjetlo u velikoj tami jest bila Ahdnama, ali je ona vrlo često bila samo mrtvo slovo na papiru. Često je gažena i nije poštivana od mjesnih moćnika, iako je bila i ostala neka pravna podloga za franjevačko inzistiranje na osnovnim ljudskim pravima u Otomanskom Carstvu“, rečeno je u pravorijeku Definitorija Franjevačke provincije Bosne Srebrene donesenom 28. svibnja 2013.

Možda je (malo) nategnuto, ali slijedom rečenoga glorificirati Ahdnamu isto je otprilike kao i veličati Broza i njegov ili, svejedno, Kardeljev Ustav iz 1974. (prema kojemu je legalizirano pravo na samoopredjeljenje i odcjepljenje. (Nije, doduše, precizirano jesu li nositelji toga prava narodi ili republike). Svejedno, braneći (navodno) pravo Srba da svi žive u jednoj državi, JNA i pripadajuće joj četničke paravojske nisu se držali Ustava kao – parafrazirajmo trostrukog narodnog heroja – pijan plota. I tako je JNA postala takozvana, četnici ono što su uvijek bili, a bratstvo-jedinstvo, ta „zjenica oka“ uništeno za četiri godine k'o da ga Tito nikad nije propovijedao.

Dakle Ahdnama, to „malo svjetlo u velikoj tami“ malo je značila onima koje je trebala štititi. O tomu, uz ino, govori i slučaj fra Stjepana Milanovića koji se rodio 1777. u Sarajevu i već s 15 godina stupio u Franjevački red te je uzeo ime Lovro. Poslan je na službu u Bosansku Posavinu i u trenutku smrti pet mjeseci je djelovao kao župnik župe Donja Tramošnica, kojoj je pripadalo i selo Turić. Kobnoga je dana fra Lovro išao u ispomoć svome stricu fra Franji Milanoviću u 20-ak kilometara udaljenu župu. Jašući kroz jedan od turićkih zaselaka, Staro Selo, na putu je sreo Muju Arnauta, Turčina koji je bio nadzornik imanja gradačačkog bega Osman-kapetana Gradaščevića.

Nek' se zna da je Turčin gospodar

Iako su tadašnji običaji – temeljeni na Ahdnami – nalagali da fra Lovro siđe s konja kako bi odao počast Turčinu, on to nije učinio. I, nažalost, na krivog se namjerio. Crkveni zapisi Muju opisuju kao „grozna barbarina i pijana Turčina“ koji je fratra prvo ubo nožem, a onda i kuburom upucao u leđa, pa fra Lovri, unatoč tomu što je žurno unesen u prvu kršćansku kuću, nije bilo pomoći.

Osman-kapetan je, na traženje tamošnjih katolika, svoga nadzornika otpustio iz službe, ali se ovaj nikada nije pokajao. Po onomu što je zapisao fra Martin Nedić, nakon zločina je kazao: „Vallah je jazuk što sam ga ubio, ali sam to po zakonu učinio, zakon po turski hoće da kada đaur skobi na putu Turčina, da đaur mora s konja sjašiti nek se zna da je Turčin gospodar, a jer frater nije toga učinio, morao sam ga ubiti.“ 

Nije se, međutim, ni Arnaut glave nanosao, presudio mu je jedan sličan njemu.

A katolici Bosanske Posavine već se 200 godina okupljaju na fra Lovrinu grobu. Nedavno je zagrebački Jutarnji list podsjetio kako je prošlo pet godina otkako je Vrhbosanska nadbiskupija, na prijedlog Franjevačke provincije Bosne Srebrene kojoj je fra Lovro pripadao, pokrenula proces njegove beatifikacije. Fra Marijan Karaula, vicepostulator kauze fra Lovre Milanovića, smatra kako kod fra Lovre nema prevelikih dvojbi. „Postoje vrlo snažni dokazi da je umro mučeničkom smrću, da je ubijen in odium fidei – iz mržnje prema vjeri. Dakle, da bi bio proglašen blaženikom, nije potrebno dokazati čudo. Tek u sljedećem koraku, kod proglašenja svetim, potrebno je dokazati da je na fra Lovrin zagovor ostvareno čudo, a takvih svjedočanstava imamo i prikupljamo ih“, svjedoči fra Marijan.

No, vratimo se Ahdnami. U zaključku već citirana Definitorija Bosne Srebrene od prije šest godina kaže se: „Nesporazumi s poviješću i s tim aktualni društveni problemi nastaju onda kada povijesne događaje ne sagledavamo u cjelini, nego na njih gledamo iz partikularne (nacionalne, konfesionalne, klasne...) pozicije ocjenjujući dobrim ono što je 'nama' i 'našima' bilo dobro. Ako prema drugima nemamo obzira, čak ni u interpretaciji prošlosti, teško je očekivati da ćemo ga imati u gradnji (zajedničke) budućnosti.“

Istina nije negdje na sredini

Na temelju „nesporazuma“ došli smo do toga da u (re)valorizaciji toga nedvojbeno povijesnog dokumenta postoje dva nepomirljiva pristupa: jedni tu povelju idealiziraju, govore o njoj kao o „dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog poštivanja...“, te „dokumentu temeljne vrijednosti Bosne i Hercegovine“, a drugi je, pak, demoniziraju, nazivajući je „ljubljenjem papuče sultanu“ ili „kolaboracijom s okupatorom“. Slijedom čega bi najlakše bilo kazati kako je istina negdje na sredini. No, papuča – ne možda baš doslovce – sultanu se morala ljubiti.  Uostalom, evo kako Ahdnamu definira turski povjesničar Halil Inalcik.

„U zamjenu za pokornost poglavar islamske države može odobriti jamstva osobi ili zajednici iz Dar al-Harba ili ratnog boravišta, za njihov život i imovinu, te slobodu kretanja u dar al-Islamu ili boravištu islama.“ Naglasak je, dakako, na – pokornosti. Zato i jest fra Anđel kleknuo na polju Milodražu pred Mehmedom II. Fatihom, a sredinom rujna na obilježavanju 555. obljetnice toga događaja, Dževad Karahasan ga, u scenariju za dramski komad Kušnje fra Anđela Zvizdića uprizoren tom prigodom, vidi „raščetvorenog između kušnji, straha, beznađa, bijesa i sumnje“.

A o „nesporazumu“ glede Ahdname zorno svjedoči i čelnik Udruženja bosansko-turskog prijateljstva Bosfor dr. Rizvan Halilović. Zapravo, taj doktorant glasovita Sveučilišta u Travniku je baš ovoga svibnja tumačio kako je, zapravo, velika razlika između okupatora i osvajača. „Osmanlijski islamski komonvelt nije se ponašao kao okupator, već su svi narodi imali slobodan prostor da se na različitim poljima razvijaju, što je rezultiralo da na Balkanu ima toliko naroda koji su očuvali sve svoje osobenosti i kulturne vrijednosti, kao što su jezik, pismo, vjera, kultura, običaji i druge vrijednosti koje čine jedan narod osobenim.“

Temeljni nesporazum

Ahdnama sultana Fatiha, kao i brojni fermani, bujrutlije i drugi dokumenti, na najbolji način svjedoči o islamskoj osmanlijskoj kulturi življenja u različitostima koje je Osmansko Carstvo u svome petstogodišnjem vladanju na tako veliku prostoru istinski ostvarivalo“, tvrdi Halilović za kojega srbijanski publicist Marko Lopušina u svojoj knjizi Ubi bližnjega svoga, tvrdi da je tursko-pakistanski obavještajac. Što nije spriječilo Stjepana Mesića da iz njegovih ruku na Danima Ahdname 31. svibnja 2012. primi povelju Prijatelj Bosne.

(Usput, Zlatnu Ahdnamu primili su oba Izetbegovića, Mirko Pejanović, fra Luka Markešić, Ivo Komšić... neka se pripremi ŽeljkoZlatnom Ljiljanu naprosto – po definiciji, takoreći! –sljeduje Zlatna Ahdnama.)

Slijedom čega dolazimo do ponajvećeg, takoreći temeljnog, „nesporazuma“ u Bošnjaka: da se istodobno veliča srednjovjekovnu Bosansku Državu i gaji kult sultana Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo.