Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Baš kao što je i njegov – relativno novi – prijatelj iz Kremlja vjerovao kako će za tjedan dana pokoriti Ukrajinu, tako je i američki kralj nekretnina, što drugi put stoluje u Bijeloj kući, vjerovao kako će Teheran izvjesiti bijelu zastavu nakon – najviše! – 48 sati. A, evo, već su, dok nastaju ovi redci, tri tjedna otkako su Amerika i Izrael udarili po Iranu, a kraj se rata niti ne nazire.

Osim uspješna lova na ljude, što je američka navada afirmirana još na Divljem zapadu u vrijeme lovaca na ucijenjene glave, malo se čime američko-izraelski partneri mogu pohvaliti. Jasno, pod uvjetom da je to ubijanje, sad već bjesomučno, iranskih čelnika nekakav vojni uspjeh…

Tko je, zapravo, bolestan i poremećen?!

I u takvim okolnostima, kada se, dakle, ponajviše po Americi, sve glasnije propituje predsjednikovo mentalno zdravlje, Donald je Trump prošloga tjedna na konferenciji za novinstvo pozvan komentirati izjavu predsjednice Irske Catherine Connolly koja je kazala kako SADnapadom na Iran krši međunarodno pravo, te je uzvratio: „Gledajte, ima sreće što postojim.Jer ako ćete dopustiti zemljama koje su bolesne i poremećene da imaju nuklearno oružje... svi u cijelom svijetu trebali bi biti jako zahvalni. I razočaran sam u NATO, jako razočaran. Razočaran sam i u nekoliko drugih zemalja.“

Trumpova bi se opaska o „bolesnim i poremećenim“ mogla protumačiti i kao neka vrsta odgovora na teze onih koji – sve češće! – upozoravaju kako bi, makar za njegova mandata, Bijelu kuću valjalo prebojiti u – žuto… Primjerice, na novinarsko pitanje: „Jeste li iznenađeni napadom koji je počeo u subotu ujutro, 28. veljače i kakav je vaš dojam nakon 4-5 dana rata“, Peter Galbraith odgovara kako nije iznenađen u potpunosti jer, veli, Trump je prilično nepredvidiv, dodajući kako bi se takve stvari mogle predviđati kada bi Amerika imala normalna predsjednika.

Taj bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj podsjeća kako se činilo da pregovori Washingtona i Teherana idu u dobru pravcu te kako se činilo da je Iran spreman ispuniti zapravo sve američke zahtjeve glede njihova nuklearnog programa, a onda!

Vatikan skinuo diplomatske rukavice

„… A pitanje balističkih raketa ne predstavlja neposrednu prijetnju Sjedinjenim Državama. Mislim, najranije što bi mogli imati balistički projektil koji bi mogao pogoditi SAD je 2035. Ako nemaju nuklearno oružje, što bi onda stavili na balističke rakete? Dakle, koliko je to velika prijetnja u bilo kojem od tih scenarija“, retorički se zapitao Galbraith, svrstavajući se uz one koji vjeruju kako je, u biti, okidač ovoga puta povučen u Tel Avivu. Uz vrlo važnu opasku kako cilj Benjamina Netanyahua nije eliminiranje iranskog nuklearnog programa, nego promijeniti iranski režim.

Slijedom čega treba kazati i kako je Vatikan problematizirao američko-iransku tezu o preventivnim ratovima. Uz tvrdnju kako američko-izraelski – ili, op.a., prije izraelsko-američki – napadi na Iran potkopavaju međunarodno pravo, šef vatikanske diplomacije Pietro Parolin, potpuno skidajući diplomatske rukavice, tvrdi kako nemaju nikakvo pravo pokretati preventivne ratove. „Kada bi se državama omogućilo pravo na 'preventivne ratove', cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti završiti u plamenu“, poručio je kardinal Parolin uz konstataciju kako je vladavina sile zamijenila snagu zakona, uz uvjeravanje da do mira može doći tek nakon što se uništi neprijatelj. Odavno, tvrde to i vatikanisti, vatikanska diplomacije nije ovako otvoreno komentirala određene vojne kampanje. I, sve to u vrijeme kada je Petrov nasljednik – Amerikanac.

Netanyahuova (stara) želja

A, da, zapravo, Trump posljednjih (…) tjedana ne zna tko mu glavu nosa, više je bjelodanih dokaza. Novi je mandat, uz ino, dobio tvrdeći u izbornoj kampanji kako Ameriku neće uvoditi u nove ratove. Također, u novu je avanturu krenuo tvrdeći da mu je cilj napasti – i uništiti – iranski nuklearni program. Što bi vjerojatno bio legitiman ratni cilj, samo da još lani, nakon, američko-izraelskog desanta na Teheran, nije tvrdio kako je njihov program uništen. Dakako, problematičan je i ovaj najnoviji – ubijanje najistaknutijih članova iranskog režima. Naime, prema javno dostupnim procjenama CIA-e, uklanjanje iranskog vodstva vrlo bi vjerojatno dovelo na vlast još radikalnije skupine.

„Kada bi se državama omogućilo pravo na 'preventivne ratove', cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti završiti u plamenu“, poručio je kardinal Parolin uz konstataciju kako je vladavina sile zamijenila snagu zakona

Uz to, u američkom mnijenju više nema dvoumica tko je inspirator aktualnoga ataka. „Netanyahu već 40 godina želi napasti Iran. Samo dosad nije našao predsjednika dovoljno glupa da uvuče Sjedinjene Države u taj rat. A sada je Donald Trump to učinio“, misli senator Cris Van Hollen, dodajući da predsjednik & comp. nemaju pojma kako bi ovo u što su se evo – uvalili, mogli završiti.

Uistinu, kraj je vrlo neizvjestan, zna li se (i) kako je izraelski cilj proklamirao još u ožujku prošle godine izraelski ministar obrane Israel Katz: „Svaki lider kojeg imenuje iranski teroristički režim da nastavi i vodi plan uništenja Izraela, da prijeti Sjedinjenim Državama i slobodnom svijetu i zemljama regije te da potlačuje iranski narod – bit će nedvosmislen cilj za eliminaciju. Nije važno kako se zove, niti gdje se skriva!“

Prijetnjom na bijes

Osim što je izjava toga ministra ratnog – monstruozna sama po sebi, onaj dio u komu afirmira izraelsku skrb za potlačeni iranski narod, u najmanju je ruku – dvojben. Prilika za to bila je, naime, u rujnu 2022. kada su, kako je na to ovih dana podsjetio Slavoj Žižek, počeli prosvjedi u Teheranu i proširili se po cijelom Iranu. Bila je to reakcija na smrt Mahse Amini, 22-godišnjakinje kurdskog podrijetla, koja je umrla u pritvoru nakon što je uhićena zbog „nepravilna“ nošenja hidžaba. Prosvjedi su spojili različite borbe: protiv ugnjetavanja žena, protiv religijskog ugnjetavanja, za političku slobodu, protiv državnog terora… No, Washington i Tel Aviv gledali su tada kako sunce hoda…

Uostalom, i nedavni prosvjedi diljem Irana, a procjenjuje se kako je njihov klimaks zabilježen 15. veljače, bili su prilika pomoći „ugnjetenomu narodu“. I, opet – ništa. Nakon čega nema nikakve dvojbe kako u ovome ratu – koliko god se po medijima pokušavala izreći ta imenica pa se koristi eufemizam „misija“ – konce vuče Izrael. A, evo, čini se da čak i solira.

Naime, nakon što je Tel Aviv prošloga četvrtka po tko zna koji put napao Iran, Trump je na društvenim mrežama objavio dugu objavu pod nazivom Istina o napadu na naftno polje Južni Pars, rekavši da SAD nije znao ništa o izraelskom napadu. „Iz bijesa Izrael je nasilno napao u napadu koji je pogodio relativno mali dio cjeline“, napisao je. Budući da je Teheran uzvratio napadom nakatarsko postrojenje za ukapljeni prirodni plin u Ras Laffanu, zaprijetio je Irancima da će ih, ako opet napadnu Katar, napasti „s količinom snage i moći“ kakvu Iran nikad prije nije vidio, niti svjedočio.

Tko (više) mrzi kaos?

Istodobno, Wall Street Journal objavio je kako je, ipak, Trump sve znao. Uz to, dio američkog tiska, usred ovoga američko-izraelskog (navodnog) šuma na vezama, citira neimenovana dužnosnika Bijele kuće: „Izrael ne mrzi kaos. Mi ga mrzimo. Mi želimo stabilnost. Netanyahu? Ne baš, posebno kad je riječ o Iranu. Oni mrze iransku vlast puno više nego mi.“

Slijedom čega su potkraj prošloga tjedna aktualizirane teze o tome kako pucaju veze Washington-Tel Aviv, štoviše i one osobne Trump-Netanyahu. No to je, blago rečeno, pretjerano. Naime, te su veze učvršćene tijekom prošlogodišnjeg, lipanjskog napada na Iran koji je trajao 12 dana. Američki je predsjednik tada uvelike slavio pobjedu, pripisavši značajne zasluge (svome) Bibiju. Pritom, međutim, valja na umu imati činjenicu da je malo koja vojna operacija u novijoj američkoj povijesti imala ovako slabu potporu američke javnosti, od ove aktualne na Bliskom istoku. Naime, prva ispitivanja tamošnje javnosti, neposredno nakon što je „misija“ počela, pokazuje da je više od polovice registriranih glasača protiv. Kako je, naime, objavio NBC News, 54% birača ne odobrava ovaj Trumpov potez, dok je 41% uz predsjednika.

Nema (više) odgode

Usporedbe radi, danas krajnje nepopularnu invaziju na Irak, koju je 2003. pokrenuo George Bush Mlađi, tada je podržavalo 76% Amerikanaca, dok su američke trupe 2001., podsjeća New York Times, odmarširale u Afganistan s gotovo nevjerojatnom potporom od 92%. Vratimo se u tom kontekstu Galbraithovimvapajem: „Eh, kad bi Amerika imala normalna predsjednika…“

Pa, nije da baš i ranije nije bilo prigode mijenjati fasadu Bijele kuće. Štoviše, sudeći po nekim, ne tako davnim, Trumpovim predšasnicima, na koje je evo podsjetio američki novinski uglednik, uvjeti za (veliko) farbanje stekli su se i ranije.

No, sada više razloga za odgodu uistinu – nema.