Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Nakon što se početkom lipnja države članice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) nisu mogle odlučiti između talijanskog diplomata Antonija Zanardija Landija i francuskoga mu kolege Renea Troccaza te najavili skori popravni, nisu prestale kalkulacije te i povremene ekskluzive glede nasljednika Christiana Schmidta. A, glede ekskluziva valja podsjetiti kako je kao jedan od favorita za Nijemčeva nasljednika figurirao – čak! – i dugogodišnji, ali i bivši, marinac i aktualni sigurnosni ekspert Ronald Johnson, čovjek za kojega republikanski izvori tvrde kako duboko razumije američke interese i čija je karijera u potpunosti posvećena služenju zemlji.

Bio je tu, pri ruci

Svaka čast! Ali zašto bi Europljani koji nisu digli ruku za Talijana s uistinu iznimnom diplomatskom (bez, dakle, puškaranja…) karijerom, upalili zeleno svjetlo marincu koji je svoj – od republikanaca – opjevani patriotizam gradio i na Kubi gdje je bio zapovjednik sigurnosti u bazi Guantanamo Bay, koja se – teško je zaboraviti – ponajprije povezuje s bestijalnim mučenjem zatvorenika?! Ubrzo se, međutim, pokazalo kako nema ništa ni od ovoga – Amerikanca.

A, onda baš na dan kada je Schmidt već ispraznio ladice u svome uredu u Bijeloj kući na Miljacki, objavljeno je kako je, ipak, Jenki novi čovjek na, sad već, bivšem dvoru bosanskoga – umalo kralja?! – Christiana.

Naime, nakon što su na sjednici PIC-a krajem lipnja članice Upravnog odbora ponovno nekoliko sati pripetavale oko Talijana i Francuza, konačno su imenovale sadašnjeg prvog zamjenika visokog predstavnika Louisa J.  Crishocka za vršitelja dužnosti visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu do konačna imenovanja novog visokog predstavnika. Bio je, eto, tu pri ruci… I, taj je diplomat respektabilne karijere, pa i u Bosni napaćenoj, preuzeo dužnost 1. srpnja, čim je, dakle, na snagu stupila ostavka njegova, sad već, bivšega šefa. Pri čemu je važno naglasiti kako se UO obvezao (pravog) Schmidtova nasljednika imenovati najkasnije 14. srpnja.

Došao da, ipak, ostane?

I, sve do prošloga tjedna, nakon samo nekoliko dana stolovanja u Sarajevu, činilo se kako će Crishock samo čuvati OHR-ovu najvažniju fotelju dok se konačno ne izvije „bijeli dim“ iznad njegova sjedišta podno Trebevića. No, već i sama činjenica kako je, za razliku od prethodnika u sličnim prijelaznim razdobljima, ovu dužnost preuzeo s punim mandatom i svim ovlastima, uključujući i one bonske, sugerira kako bi, ipak, mogao biti (malo) dulje – ako ne već i dugoročno – rješenje.

Uostalom, i sam je naglasio da je imenovan na dužnost visokog predstavnika s punim pravnim kapacitetom te da aktivno koristi sve ovlasti koje ta funkcija nosi sa sobom. „Izraz 'vršitelj dužnosti' značajan je u političkom, a ne u pravnom smislu. To je politička karakterizacija koja odražava stav Upravnog odbora Vijeća PIC-a da je moje imenovanje privremenog karaktera i ostaje na snazi samo do imenovanja novog visokog predstavnika“, pojasnio je ponajprije sarajevskim medijima, otklanjajući time nagađanja o ograničenosti njegova djelovanja.

Nije pritom pridavao naročitu važnost prijeporu među članicama PIC-a, s naglaskom na razlike između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, a u kontekstu slabljenja OHR-a. Drži, zapravo, kako su različita mišljenja prirodan dio svake ozbiljne međunarodne rasprave. Za njega je pak ključno to što svi međunarodni akteri dijele iste temeljne ciljeve: potpunu provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma te očuvanje mira, stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Nadbiskupov blagoslov

U biti, uopće ne djeluje kao čovjek koji će povjerenu mu funkciju – pa makar i vršitelja dužnosti – obavljati 15-ak dana. E sad, koliko je to „privremeno“ – vidjet ćemo. No, sudeći prema žestokome prijeporu na relaciji Washington - Bruxelles, nije lako vjerovati kako će 14. srpnja biti posljednji radni dan (kratkoga) Crishockova mandata. Da će se, eto, na Bosni – kad već nisu ni na čemu drugome! – pomiriti… te kako će onda sredinom srpnja proći ili Landiili Troccaz.

Uz to, jedna je od znakovitosti, prema mome skromnom sudu, i ta da ga je u prošlu srijedu primio vrhbosanski nadbiskup mons. Tomo Vukšić, čestitao mu na novoj službi te izrazio nadu kako je njegov posjet ujedno i početak novog načina odnosa OHR-a prema Katoličkoj Crkvi.

Jasno, političko Sarajevo nema dvojbe – ne ulazeći trenutačno u dvojbu: Amerikanac ili Europljanin – glede toga kako (novi) visoki predstavnik mora ostati u punom kapacitetu, s naglaskom na, već dugo, famozne – bonske ovlasti. S druge pak strane, intelektualnom je Sarajevu uglavnom vrlo jasno kako je vrijeme za – Amerikanca. Tako, primjerice, profesorica Fakulteta političkih nauka Nedžma Džananović Miraščija nema dvojbi oko toga kako je zapravo Trumpova administracija primorala članice EU-a da shvate značaj BiH za ukupni europski poredak.

Potrošen kredibilitet EU-a

„Sada se moraju suočiti s neugodnom stvarnošću u kojoj je kredibilitet EU-a u BiH i regiji gotovo sasvim potrošen. U tom smislu, jasno je da bi 'američki' OHR, zaista, mogao biti politički puno snažniji i jasnije artikuliran“, kaže prof. Džananović Miraščija za Slobodnu Bosnu. Uz vrlo važnu opasku kako bi „europski OHR“ bila Pirova pobjeda, budući da ništa u svezi s Unijom (više) ne ulijeva povjerenje da bi mogli samostalno nositi izazove implementacije mira u BiH.

Sudeći prema žestokome prijeporu na relaciji Washington - Bruxelles, nije lako vjerovati kako će 14. srpnja biti posljednji radni dan (kratkoga) Crishockova mandata. Da će se, eto, na Bosni – kad već nisu ni na čemu drugome! – pomiriti… te kako će onda sredinom srpnja proći ili Landiili Troccaz

Uz, dodao bih, sve rizike koje nosi sučeljavanje s Donaldom Trumpom u ovome, ali i svakom drugom trenutku. O opasnu je, naime, tipu riječ. I, uistinu, nepredvidivu.

Kada je pak riječ o srpskoj strani, dakle Dodiku & comp., stajališta su poznata: Visoki predstavnik nipošto. Eresovski vožd čak u pitanje dovodi i Crishockovoimenovanje i traži da se provjeri predviđa li Aneks 10 Daytonskog sporazuma postojanje vršitelja dužnosti visokog predstavnika. „Visoki predstavnici su do sada izazvali mnogo nereda i narušili odnose, tako da je krajnje vrijeme da se BiH oslobodi ovog tutorstva“, dosljedan je Baja u svome kontinuiranu gašenju svjetla u OHR-u. S čim je, već stanovito vrijeme, suglasna i hrvatska strana. Naime, još uoči lipanjske sjednice PIC-a Dragan je Čović napravio malu inventuru kazavši kako je od dosadašnjih visokih predstavnika bilo više štete nego koristi te dodao da ako se već bira visoki predstavnik, onda mora imati jasan i ograničen mandat i ograničene ovlasti. Još ranije hadezeovski je čelnik predlagao da se OHR preseli u Bruxelles, ali nije ga ta ideja dugo držala.

Kobna formula 5+2

I, zanimljivo, aktualni v.d. gotovo da je na Miletovoj (pa i Draganovoj) crti. Komentirajući – bošnjačke – zahtjeve za dugoročnim ostankom OHR-a i svojevrsnu ovisnost koja se razvila između domaćih političara i međunarodnih diplomata, poslao je vrlo snažnu poruku: „Ne vjerujem da Bosna i Hercegovina ima koristi od ovisnosti – bilo o Uredu visokog predstavnika ili bilo kojeg drugog međunarodnog aktera. Budućnost ove zemlje u konačnici ovisi o njezinim građanima, njihovim političkim vođama i institucijama.“

Njegova teza kako domaće vlasti moraju konačno preuzeti odgovornost za reforme, ojačati institucije i pokazati spremnost za postizanje kompromisa koji su temelj svakog demokratskog društva, nije ništa novo. Nije li slično, gotovo isto govorio i Schmidt, pa i Inzko prije njega… Svi su oni tvrdili kako uloga OHR-a nije pružati rješenja umjesto izabranih lidera, nego štititi dejtonski okvir, ustavni poredak i mir, sve dok se ne ispune ciljevi i uvjeti iz Agende 5+2 (pet strateških ciljeva i dva uvjeta).

Dovoljno je, međutim, kazati kako je, primjerice, jedan, zapravo prvi od pet strateških ciljeva, rješenje pitanja državne imovine. A, tu BiH stoji u mjestu godinama. Uz to, jedan (prvi) od dvaju uvjeta je: Pozitivna procjena političke situacije u BiH od UO-a PIC-a, koja se temelji na poštivanju Daytonskog sporazuma. Budući da pozitivne procjene nema ni na vidiku, OHR ostaje. Ili u prijevodu – samo se može – samoukinuti.

Murphyjev paradoks

Pri čemu valja spomenuti, 'ajmo ga tako nazvati, Murphyjev (Michael) paradoks. Taj donedavni američki veleposlanik u Sarajevu te otkako je ražalovan ustrajni kritičar politike Trumpove administracije u BiH, paradoksalnim drži to što Washington kritizira OHR i bonske ovlasti, a gura svoga kandidata za Schmidtova nasljednika. „…Zašto se jednostavno ne zalaže za zatvaranje OHR-a i uključivanje preostalih 5+2 zadataka u proces pristupanja Europskoj uniji“, zapitao se, retorički dakako, taj diplomat u intervjuu portalu Žurnal.

Zbilja – Zašto?! Ali zar su – ikad?! – ponuđena očigledna (dobra) rješenja za Bosnu i Hercegovinu? Od Daytona do danas… Pa smo evo pred još jednim paradoksom: Ukoliko, naime, Crishocku 14. srpnja (kada Katolički tjednik već bude otiskan) produlje – ili čak maknu – ono v.d., značit će to ustoličenje diplomata kojega je još 2024. predložila Bidenova administracija, a Schmidt ga izabrao između više kandidata.

Ma, može sve u Tisućljetnoj i Nedjeljivoj… I, što je najvažnije – neovisnoj!