Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Sad je gotovo opći dojam kako je Friedrich Merz svojom nedavnom šokantnom izjavom abolirao Izrael za dosadašnje, ali i, u biti, buduće zločine – od kojih neki, poput onoga u Gazi, imaju sve karakteristike – genocida. Podsjetimo, njemački je kancelar, nakon što je Benjamin Netanyahu naredio desant na Teheran, njemačkoj televiziji pojasnio: „Ovo je prljav posao koji Izrael radi za sve nas. I mi smo žrtve ovoga iranskog režima!“

Slijedom čega će Slavoj Žižek – rezignirano do ogorčenosti – replicirati: „U Gazi i na Zapadnoj obali Izrael, vjerojatno, čini isto – pa kakva smo onda mi civilizacija ako je potrebno toliko prljava posla, uključujući i genocid, biti učinjeno za nas?“

Bogata (američka) baština

Pitanje je, više-manje, retoričko. A glasoviti slovenski filozof odgovara na njega tvrdnjom, šokantnom, u njegovu stilu, kako Merz samo prati crtu zapadnjačkih Hitlerovih simpatizera koji su također tvrdili da je on, uništavanjem Židova i napadom na Sovjetski Savez, radio prljav posao za nas, pa bismo ga mi trebali javno osuditi, ali i tiho računati na njega da će obaviti svoj posao. Uz to, Žižek drži kako (ovakvu) Europu nije ubio neki orijentalni despotizam, nego novi desničarski despotizam čija je personifikacija Donald Trump. Američki predsjednik, dakako, gotovo svakodnevno (i uporno) radi kako bi ovu tezu učinio neoborivom.

No, kada je riječ o „slučaju Iran“, u kontekstu Izraela, ali i općenito, treba kazati kako taj osebujni povratnik u Bijelu kuću samo baštini svoje predšasnike. Istina, aktualni je predsjednik, primjerice, 17. lipnja ove godine bio imperativan: „Zapamtite, Iran ne smije imati nuklearno oružje. Vrlo jednostavno. Nema potrebe ulaziti u detalje. Jednostavno ne smije imati nuklearno oružje!“ Od Trumpa – očekivano. Međutim, u listopadu 2012. predsjednik, na prvi pogled, potpuno drugačijega habitusa, Barack Obama trumpovski je poručio Teheranu: „Iranski čelnici trebaju znati da moja politika nije obuzdavanje, već sprječavanje Irana da dođe do nuklearnog oružja.“ I, na kraju, kako nas je potkraj lipnja podsjetio Washington Post, otkrijmo tko je – možda?! – dao šlagvort Merzu da afirmira Tel Aviv kao borca za „našu stvar“:

„Vjerujem da žele imati sposobnost i znanje za izradu nuklearnog oružja. I znam kako je u interesu cijelog svijeta da ih se u tome spriječi“, tumačio je (još) u listopadu 2007. George W. Bush.

Interes i(li) prijateljstvo

I, kad smo se evo (opet) vratili njemačkome premijeru, kažimo i kako u Njemačkoj posljednjih dana pušu i neki drugi vjetrovi, kao, štoviše, kontra Merzu, čija simpatija prema izraelskim „prljavim poslovima“ ne jenjava. Tako je Frank-Walter Steinmeier upozorio, referirajući se na Merzovu ustrajnost da u Berlinu ugosti Netanyahua, kako je nužno da Njemačka izbjegne potencijalni sukob s Međunarodnim kaznenim sudom oko naloga za uhićenje izraelskog premijera. „Mi, posebno, trebamo učiniti međunarodni pravni poredak dijelom našeg vlastitog identiteta. Ovo je apel da se ne ignorira međunarodno pravo, već da se izbjegne njegovo testiranje u ovom slučaju“, pojasnio je njemački predsjednik naglašavajući kako Njemačka mora pažljivo balansirati između međunarodnog prava i prijateljstva s Izraelom.

Što bi zapravo trebao biti naputak za cijelu Europu. Jer, nalog za uhićenje MKS-a protiv Netanayhua izdan je zbog odgovornosti za ratne zločine, uključujući korištenje gladi kao sredstvo ratovanja, kao i za zločine protiv čovječnosti. Pojasnimo – nalog znači da su zemlje koje podržavaju sud, uključujući, dakle, i Njemačku obvezne uhititi Netanyahua ako uđe na njihov teritorij. Usprkos tomu, Merz – i dalje! – tvrdi kako je potpuno apsurdna ideja da izraelski premijer ne može posjetiti Njemačku. I dok je, osim nekoliko časnih iznimki, (politička) Europa (vox populi je nešto drugo) dijelom i zbog straha od prijeteće optužbe za antisemitizam, i dalje vrlo snishodljiva prema izraelskom brutalnom režimu, hrvatski je predsjednik vjeran svome, a neki vele i trumpovskome, stilu. U izričaju, dakako!

Uoči NATO summita u, znakovito, Haagu, Zoran Milanović je glede aktualne politike Tel Aviva gotovo citirao nalog MKS-a za uhićenje premijera im: „Izrael može raditi što god hoće, tako je već desetljećima. Mislim da s takvom državom i s takvim državnim vodstvom ne treba imati posla. To je naprosto zločinačka politika koja ne vodi nikamo i koja, nažalost, ima potporu Washingtona.“

Što si radio Židovima, djede?!

Uz to, aludirajući na komplekse (krivnje) koje glede Holokausta imaju neke zemlje – na što nas na tjednoj bazi podsjeća Merz – Milanović je poručio jasno i glasno kako nitko u današnjoj hrvatskoj politici nije odgovoran za ono što je bilo prije 100 godina. A u priču o antisemitskom kompleksu utemeljenom na grijesima (pra)djedovskim uključila se, dakako, i Moskva, tvrdeći kako je na Zapadu trend postavljanja potomaka nacista na vodeće pozicije. Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova tu je tezu argumentirala potkraj lipnja poduljim popisom: „Trend je očito neonacistički: njemački kancelar Merz, buduća predsjednica Opće skupštine UN-a Annalena Baerbock, kanadska ministrica prometa i unutarnje trgovine Chrystia Freeland, bivša gruzijska predsjednica Salome Zurabšvili… a sada na taj popis možemo dodati i novu šeficu britanske obavještajne službe MI6 Blaise Metreweli.“

Ne imenujući, dakako, Izrael, Papa ne govori protiv obrane kao takve, ali poručuje kako smo duboko zakoračili u svijet u komu se (samo)obrana više ne razlikuje od osvete

Vrlo je, napose u ovome slučaju, zanimljiv „slučaj Merz“ – zbog, jasno, njegove neumorne apologije Izraela. Merzov djed Josef Paul Sauvigny bio je od 1917. do 1937. gradonačelnik Brilona u središnjoj Njemačkoj te se 1933. pridružio Hitlerovim paravojnim SA jurišnim odredima, zloglasnim Smeđim košuljama, doguravši 1935. do čina Oberscharführera (viši vođa skupine). Nacističkoj stranci priključio se 1938., a članstvo je zaslužio revnim slijeđenjem Hitlerovih ideja. Tijekom svog mandata preimenovao je dvije ulice u Brilonu nazvavši ih „Adolf Hitler Straße” i „Hermann Göring Straße“. Kad je 1937. umirovljen s dužnosti gradonačelnika, njemački list Sauerländer Zeitung o njemu je napisao: „Uvijek je vodio svoj ured u nacionalsocijalističkom duhu.“

Pogledaj dom svoj, Izraele!

Ovo što je evo sad otkrila Zaharova, stara je zapravo njemačka priča. Kad je, naime, na lokalnim izborima Mertz odlučio krenuti djedovim stopama te se kandidirao za gradonačelnika Brilona, isticao je kako ga u političkom djelovanju nadahnjuje upravo njegov djed kao nekadašnji gradonačelnik Brilona. No, nakon što je suočen s mračnom političkom ostavštinom tog „uzornog djeda“, najprije je poricao njegovu nacističku prošlost. Na kraju ju je ipak priznao, navodeći da nije ništa znao o prošlosti čovjeka koji je za njega bio samo „dragi djed i veliki gradonačelnik“. Nema, međutim, straha, njegov potencijalni gost, Netanyahu neće se raspitivati o korijenima svoga domaćina.

U aktualnim pak okolnostima zanimljiv je i djed nove šefice britanskog MI6, rečene Metreweli – Konstantin Dobrovolski koji je za nacističke službe radio tijekom okupacije Ukrajine. Neki britanski – i ini – povjesničari vjeruju da je sudjelovao u masovnim pogubljenjima Židova, uključujući i one u Babinom Jaru gdje je u rujnu 1941. ubijeno više od 33 000 ljudi. On je to, doduše, demantirao, ali kao nacistički špijun bio je poznat po nadimku Mesar… Malo je (možda…) nategnuto povezivati ovaj podatak iz životopisa pretka šefice „britanske Udbe“ s nedavnim incidentom u Britaniji, kao ilustraciju da prošlost diktira strah od optužbe za antisemitizam i gdje ga ima i gdje ga nema. Ipak…

Britanski je premijer Keir Starmer (pre)žestoko reagirao nakon što je na glazbenom festivalu u Glastonburyju reper Bobby Vylan poveo publiku da uzvikuje: „Slobodna, slobodna Palestina“ i „Smrt, smrt IDF-u“ (Izraelske obrambene snage, op. a.), tražeći da BBC objasni zašto je te scene emitirao uživo. Na premijera se nadovezalo i Veleposlanstvo Izraela u Velikoj Britaniji, izrazivši „duboku uznemirenost zapaljivom i mržnjom nabijenom retorikom na festivalu Glanstonbury“. I baš kao što u Njemačkoj nisu svi Merz, tako i u Britaniji svi ne misle kako – dok gledamo (gotovo) uživo genocid u Gazi – trebamo s prevelikom pozornošću voditi računa što bi sve moglo povrijediti Židove. Tako je britanski ministar zdravstva i socijalne zaštite Wes Streeting, replicirajući izraelskom Veleposlanstvu, kazao kako bi trebali vlastitu kuću dovesti u red u smislu ponašanja vlastitih građana i doseljenika na Zapadnoj obali. Podsjećajući pritom kako su svi, ili gotovo svi, osudili napad Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. te kako svi žele povratak izraelskih talaca i da ne postoji opravdanje za poticanje nasilja protiv Izraela.

 „Slučaj Grass“ kao model

„No, znate, način na koji Izrael vodi rat je otežao njegovim saveznicima diljem svijeta da ostanu po strani i pravdaju se. Zapravo, mi kao međunarodna zajednica moramo učiniti suprotno, a to je izazvati i poticati promjenu“, kazao je.

Počeli smo, dakle, s napadom Izraela na Iran. A, evo nas u Gazi koja je višestruko znakovita. Prvo kao ilustracija (svjetske) bešćutnosti, naprosto navike gledanja tuđe tragedije kao, sad već, normalne okolnosti. O čemu je, puno suptilnije, ali ne zato i manje konkretno, govorio i papa Leon XIV. na plenarnoj sjednici Zbora za pomoć istočnim Crkvama. Krvavi popis mrtvih i u Ukrajini i u Gazi za Svetoga Oca nisu (samo) geopolitička tema, nego znak duhovne i moralne izopačenosti u kojoj živimo. Ne imenujući, dakako, Izrael, on ne govori protiv obrane kao takve, ali poručuje kako smo duboko zakoračili u svijet u komu se (samo)obrana više ne razlikuje od osvete, ni sigurnost od nadmoći velikih nad manjima i slabima.

Ovo vatikansko promišljanje edukativno je u okolnostima kada kritiziranje Izraela, ionako rijetko, djeluje kao hodanje po jajima. Što bi, usred nepobitnih činjenica s terena, naprosto moralo prestati. Pri čemu bi poticaj trebao doći upravo iz te zemlje.

A, već imamo pozitivan primjer iz nedaleke prošlosti. Günter Grass je 4. travnja 2012. objavio pjesmu kojom kritizira Izrael zbog prijetnji da će napasti iranska nuklearna postrojenja. I dok su u Njemačkoj po tome Nobelovcu osuli drvlje i kamenje nakon njegove pjesme u kojoj (navodno) staje na stranu Irana te Izrael proglašava nuklearnom silom opasnom za svjetski mir, podršku je dobio odakle se najmanje nadao – iz Izraela!

„Pjesma nije antisemitska, već je antisemitski inzistirati na tome da se u Njemačkoj ne smije kritizirati Izrael. Svaka postavka da Izrael mora imati neku vrstu posebnog tretmana je antisemitska“, kazao je izraelski pisac Uri Avnery.

Sve su drugo – „prljavi poslovi“!