Apostol Ivan – svjedok Isusove patnje i propovjednik uskrsnuća


Osim Isusa Krista, kao protagonistu događanja koja u teologiji izražavamo pojmom Pashalni misterij, u toj spasonosnoj „drami“ susrećemo i niz drugih osoba.

Piše: Dražen Kustura

Jedini muški lik pored odvažnih žena, koji je do samoga kraja ostao na golgotskoj „sceni“ jest Sv. Ivan evanđelist.
Bio je jedan od članova apostolskog zbora koji je pripadao najužem krugu Kristovih učenika uz svoga brata Jakova i Petra. Rodom je bio iz Betsaide i zanimljivo je da se u Novom zavjetu navode imena oba njegova roditelja: oca Zebedeja i majke Salome. Evanđeoski tekstovi daju naslutiti kako su Zebedejevi sinovi bili „poslovni partneri“ u Kafarnaumu drugoj dvojici braće apostola, Petru i Andriji, odakle su počeli slijediti Isusa. Evanđelist Ivan se izjednačava s „ljubljenim učenikom“ iz Evanđelja te se samim tim njegovo ime veže uz pet novozavjetnih spisa: četvrto Evanđelje, tri poslanice i Otkrivenje. Iako se uvriježilo mišljenje da je Isus za svoje apostole izabrao „priproste ribare“ upravo primjer Zebedejevih sinova pokazuje da je njihov obiteljski posao bio razvijen jer su imali svoje nadničare, što znači da nisu bili tek puki nepismeni ribari, a neki bibličari smatraju da je baš to razlog zbog kojega je Ivan mogao poznavati i velikog svećenika (usp. Iv 18,15-16). Također tradicija drži da je on zajedno s Andrijom bio najprije učenik Ivana Krstitelja; da je bio jedan od prve dvojice učenika koji su boravili u Isusovoj kući (ups. Iv 1,39); da je bio najmlađi među apostolima te da je jedini među njima umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.

Isusov najodaniji učenik
Iako je bio najmlađi u zboru Dvanaestorice, iz svetopisamskih tekstova može se zaključiti da je na poseban način bio povezan s Isusom. Osim što je bio zajedno s Petrom i Jakovom prisutan na nekim događajima na kojima nisu bili ostali apostoli, poput Preobraženja ili uskrišenja Jairove kćeri, ta blizina između Isusa i Ivana na poseban način se očitovala na Posljednjoj večeri kada je Učitelja na Petrov znak, prislonivši mu se na grudi, upitao koji će ga od učenika izdati (usp. Iv 13,23-25).

Može se slobodno kazati da je Ivan od svih apostola prikazan u najboljem svjetlu. Ukoliko se izuzmu dva događaja kada njegova majka moli počasna mjesta za njega i Jakova, te kada Isusa nagovara da uništi samarijansko selo u kojemu ih nisu primili, u svemu ostalom prikazan je kao najodaniji učenik.

Unatoč tomu što se u noći Velikog četvrtka najprije sa svima razbježao i ostavio Isusa, ipak ga je u konačnici slijedio izdaleka, zajedno s Petrom. Čini se da je upravo s apostolskim prvakom bio u najboljim odnosima.

Iz onoga što znamo iz Novoga zavjeta uočljive su velike razlike između njih: za razliku od Petra nije zatajio Učitelja; zatim, svoju je hrabrost pokazao time što je Isusa pratio do Golgote kao jedini učenik koji je ostao pod križem te je spremno preuzeo brigu za Majku Božju (usp. Iv 19,25-27). Iako je Isus Petru povjerio brigu za vodstvo Crkve, postupkom kojemu svoju Majku povjerava Ivanu pokazao je koliko povjerenje ima u njega. Za razliku od Petra koji je često nestalan i prevrtljiv, Ivan je prikazan kao apostol koji vjerno slijedi svoga Učitelja. Unatoč svojoj mladosti može se ustvrditi da je imao najhrabrije srce od svih apostola.

Propovjednik uskrsnuća
Njegova prisutnost pod križem u trenutku Isusove smrti učinila ga je svjedokom Kristove patnje, ali još važnije je to što ubrzo postaje apostolom koji je prvi povjerovao u uskrsnuće jer se ugledavši prazan grob, u njegovu srcu odmah rodila vjera (usp. Iv 20,8).

Posebno je zanimljiva reakcija ljubljenog učenika kada im Marija Magdalena javlja da je u nedjeljno jutro grob prazan. On i Petar trče zajedno prema grobu, Ivan stiže prvi, ali ne ulazi u grob kao da time pokazuje poštovanje Petrovu prvenstvu. Svjestan da je Isus Šimuna izabrao kao predvodnika Dvanaestorice i zbog toga ga pušta da prvi uđe. Na ovome se primjeru također pokazao i različit karakter ove dvojice apostola: Petar prvi ulazi u grob, ali evanđelist ne zapisuje njegovu reakciju kao da tom šutnjom pokazuje njegovu sumnjičavost dok za ljubljenog učenika tvrdi da je odmah povjerovao vidjevši povoje u kojima je Isusovo tijelo bilo zamotano.

Kao što je Ivan bio neposredni svjedok Isusove muke, isto tako je nakon uskrsnuća bio nazočan kod svakog Isusova ukazanja apostolima. Njegova povezanost s Isusom na poseban način vidljiva je i nakon Uskrsa jer je on taj koji prvi prepoznaje Učitelja na Tiberijadskom jezeru te Petra upozorava: „Gospodin je!“ (usp. Iv 21,1-8).

Poslije događaja Pedesetnice, kako zapisuju Djela apostolska, Ivan je najprije djelovao zajedno s Petrom: propovijedao uskrsnuće, pozivao na krštenje, ozdravljao bolesne... Time je kod njega vidljiva evolucija kroz koju je prošao zajedno s drugim apostolima: od pukih pasivnih svjedoka Isusove patnje postali su aktivni navjestitelji i propovjednici njegova Uskrsnuća.

Najčasniji svjedok Riječi
Snagom apostolske službe, ali i prije svega i svojim načinom života čini se da je apostol Ivan zajedno s Petrom uživao veliko poštovanje u prvoj Crkvi. Pouzdano se zna da je bio sudionik na saboru u Jeruzalemu jer ga i Pavao u svojoj poslanici Galaćanima naziva stupom Crkve (usp. Gal 2,1-10).

Novi zavjet ne spominje kako je Ivan završio svoj ovozemaljski život, kao uostalom i ostali apostoli. No, zasigurno je preostale godine podložio propovijedanju Radosne vijesti. O tome svjedoče i neki apostolski oci.

Tako Irenej za njega kaže da je „branitelj istine“, Klement Aleksandrijski i Jeronim tvrde da je „neumorni propovjednik bratske ljubavi“ dok je za njegova suvremenika Polikarpa, „najčasniji među svjedocima Riječi“. Osim toga tradicija govori kako je ulogu zaštitnika Majke Božje izvršio do kraja te je dio svoga života s njom proveo u Efezu da bi se prema predaji pred Gospino usnuće i uznesenje na nebo vratio u Jeruzalem pa ponovno nastavio djelovanje u Efezu.

Apostol i evanđelist Ivan po mnogočemu je specifičan Isusov učenik. Jedan susret s Gospodinom u potpunosti je promijenio njegov život te je svoga Učitelja do kraja pratio. Osim toga, do danas može poslužiti svakom kršteniku kao primjer ispravnog odnosa prema Kristu i njegovoj Majci. Prije svega primjerom odanosti i povjerenja. Čitavo njegovo djelovanje bilo je upravo navještaj spasenja, svjedočenje Uskrsnuća te sve njegove spise i treba gledati u tom svjetlu jer je i sam zapisao: „Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (Iv 20,30-31). Upravo stoga s razlogom se može kazati da je Ivan neposredni svjedok Isusove patnje i propovjednik njegova Uskrsnuća. To je ono na što je pozvan biti svaki kršćanin: biti Kristov svjedok i propovjednik.

„Neuspjelo“ mučeništvo 

Prema ukorijenjenoj kršćanskoj tradiciji jedino apostol Ivan nije umro mučeničkom smrću. No, prema predaji Ivan je nakon mučeništva Petra i Pavla bio nastanjen u Efezu u Maloj Aziji gdje je imenovao biskupe i osnivao kršćanske zajednice. Za vrijeme cara Dominicijana odveden je u Rim te osuđen na smrt paljenjem u vrelom ulju. Međutim, čudesno je izbjegao smrt nakon čega je osuđen na rad u rudniku na zatvorskom otoku Patmosu gdje je i napisao knjigu Otkrivenja. Nadalje, ista predaja govori da se nakon Dominicijanove smrti slobodno vratio u Efez te da je kao starac umro prirodnom smrću oko 101. godine.