Piše: dr. Dubravko Turalija, Katolički tjednik

Oduvijek je čovjek želio postati božanstvo. O tome svjedoče čak i najstariji ljudski pisani dokumenti kao što su Gilgameš ili Atrahasis. S druge strane, skoro da nema naznake, a kamoli uporišta da je glavno božanstvo željelo postati čovjekom. Dovoljno je samo zamisliti kako bi se uopće uklopila legenda o velikim božanstvima Marduku, Ašuru, Zeusu ili Jupiteru koji se odriču svoje svemoći i vječnosti te silaze u ovaj svijet i postaju najobičniji ljudi da bi na kraju i umrli kao prolazni smrtnici. Doista izgleda nemoguće. To je i očekivano jer logika ovoga svijeta baš i funkcionira tako da se od jednostavnijeg ide prema složenijem i da manje teži većem pa posljedično i od prolaznog trajnome. Obrnuti proces već je u startu zaključen kao nemoguć. Stoga je bilo teško uvjeriti stari istočni i zapadni svijet da je, ne nekakvo malo božanstvo, nego vrhovni Bog želio postati običnim čovjekom. Taj put nije bio lagan i razrađivao ga je sam Jahve. Tako, i prije samog utjelovljenja Sina Božjega, najveće čudo je i bilo uvjeriti ljude da se to doista ima i dogoditi. Oporbe pritom, naravno, nije nedostajalo pa su i sami veleznanci u Pisma dvojili je li to moguće ili nije te je li uopće ostvarivo da apsolutni i beskonačni postane relativan i omeđen. Ta dvojba nije morila samo najučenije, nego i najpriprostiji puk. Zbog toga je čudu utjelovljenja Sina Božjega prethodilo čudo o ideji utjelovljenja.

Starozavjetni proroci bili su vrlo oprezni kada su gledali božanske vizije i slušali nadahnute riječi. Staro pogansko uvjerenje da se Boga ne može vidjeti i da ako ga se ugleda, smrtnik od straha umire, ubrizgana je u samu moždinu ljudskog bića. Zbog toga proroci često i ono što vide, ne tumače onako kako jest, nego opisno kažu: „nešto kao…“ ili „netko sličan…“, ali nikada otvoreno i precizno jer su i sami imali veliki problem razumjeti kako to da Bog uopće želi postati čovjekom (usp. Mi 5,2; Iz 7,14). Pitali su se: zar nije lakše da Bog ostane Bog, a bezbožni svijet da očisti svojom božanskom moći i silom? Zato i jesu sve katastrofe i povezivane s Božjom kaznom (usp. Post 6-8; 2 Kr 6). Bez obzira na tragične posljedice, ono što je redovito preživljavalo poslije svih kataklizmi je grijeh. Poput jakog korova općeprihvaćenom definicijom okarakteriziran je kao neiskorjenjiv. Ta neiskorjenjivost zla, ne u svijetu, nego u ljudima najviše je približavala svete pisce ideji da je jedini mogući put obraćenja taj da se svi ljudi nekako suobliče Bogu. No, time se u bitnomu ništa nije promijenilo jer je trajna želja i dobrih i zlih bila i ostala postati vječan i svemoćan kao Bog. Stoga je izabran drugi put: Klica utjelovljenja u Starom zavjetu urezana je u biblijsku ideju novoga srca (usp. Jr 31; Ez 36), koja vraća čovjeka na prvobitno stanje stvaranja, kada Bog u ono staro zemljano ili kameno srce udahnjuje svoj rûaḥ ili dah (usp. Post 1). Ono što je jednako srcu, jednako je i dahu, tj. duhu u posve paralelnoj biblijskoj strukturi. Dati novo srce znači isto što i udahnuti novi duh (usp. Ez 11,19; 18,31; 36,26). Dakle, rûaḥ ili duh u odnosu na lēb ili srce bio bi dah koji prati ritam živoga srca, a koji se naziva još i duh jer prebiva u ljudskome srcu. Tek na teološkoj ideji novoga srca moguće je razumjeti proroštvo o Emanuelu (usp. Iz 7,14) i Knezu iz Betlehema (Mih 5,2) koji je od davnina, a ipak se rađa u vremenu, koji je Stvoritelj svega, a rađa se od stvorene žene. Samo novo srce koje Bog na novi način usađuje u ljude može sve to razumjeti i prihvatiti. Ali ne samo to, nego i Zakon koji po novome srcu postaje, ne pismeni i naučeni, nego duhovni i urođeni. Tek novo ljudsko srce može pojmiti nepojmljivo, dosegnuti nedosezivo, prihvatiti nespoznato i u stopu slijediti božansko.      

Izaijin famozni Immanu-El ili Bog-s-nama bila je najava izravne Božje intervencije na čovjeku. Nije se radilo o procesu, kao ni o dugotrajnoj katarzi, nego o trenutku u kome je započelo sve novo, a trajat će do svojeg konačnog ostvarenja posvemašnje općeljudske ljubavi i mira (usp. Iz 11). Taj bljesak novog srca koje je započelo utjelovljenjem Boga i rođenjem Bogočovjeka, odrazio se najprije na srcu Blažene Bogorodice, gdje naslov „Djevica“ ponazočuje ono što starozavjetni proroci nazivaju „novo i čisto srce“. Samo ispod takvog novog i čistog, djevičanskog srca mogao se začeti božanski „Kardiokirurg“ ljudskih srdaca koji će učiniti sva srca po srcu svojemu. Samo se pod bezgrješnim novim srcem mogao roditi „Zanatlija“ koji će u svoje konačno vrijeme mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove (usp. Iz 2,4). Samo se u Duhom osvijetljenoj utrobi mogao začeti onaj koji sebe naziva „Svjetlo Svijeta“ (Iv 8,12).

Klica utjelovljenja u Starom zavjetu urezana je u biblijsku ideju novoga srca (usp. Jr 31; Ez 36), koja vraća čovjeka na prvobitno stanje stvaranja, kada Bog u ono staro zemljano ili kameno srce udahnjuje svoj rûaḥ ili dah (usp. Post 1)

Utjelovljenje se, dakle, dogodilo u trenu, premda je stoljećima bilo najavljivano. Bog s novim srcem lako komunicira jer je posvema ispunjeno milošću. Nema ni jednog kutka u njemu gdje bi se mogao usaditi grijeh pa ni najmanja sumnja. Ishod čista srca je bezgrješnost koja je najočiglednija u Mariji. Ono što ostaje nepromjenjivo u čistima srcem jest ljudska logika: „…kako ću začeti kad sam djevica?“ (Lk 1,34). Na to logično ljudsko pitanje sjeda komplicirani božanski odgovor koji smrtnik dotada nije čuo. Ali, upravo je to djelo novoga srca da na posve ljudski način iskusi božanske namisli koje se prihvaćaju vjerom dok se ne obistine i postanu čvrst dokaz i trajno uvjerenje.

Za razliku od Novoga srca Marijina, Josip je najzorniji primjer kako se staro srce preobražava u novo i kako ono kameno prelazi u ono od mesa te kako se ono malovjerno ispunja sigurnom vjerom i ufanjem. I novina Josipova srca odigrala se brzo, tako brzo da je samo jedna anđeoska rečenica ono staro, prevrtljivo i nesigurno premetnula u novo, sigurno i determinirano srce (usp. Mt 1,20). I dok novo srce Marijino ljudski propitkuje, preobraženo srce Josipovo ne dijalogizira, nego jednostavno prihvaća. U tom i leži razlika između novih i obnovljenih srdaca što nova srca donose posve novo vrijeme, dok se ona preobražena snalaze u postojećem vremenu. Josipovo se srce, dakle, pošto je postalo novo, pošto je prihvatilo, uzvjerovalo, a potom se i samo uvjerilo, može nazvati prečistim, pogotovo zato što je, kao čisto čovječje, trajno podržavalo svoje i Marijino djevičanstvo.

I dok novo srce Marijino ljudski propitkuje, preobraženo srce Josipovo ne dijalogizira, nego jednostavno prihvaća. U tom i leži razlika između novih i obnovljenih srdaca što nova srca donose posve novo vrijeme, dok se ona preobražena snalaze u postojećem vremenu

Rođenje Isusa Sina Božjega dogodilo se tako u obitelji prečistih srdaca – koju opravdano nazivamo Sveta Obitelj. Međutim, prečista srca premda slobodna od grijeha, nisu slobodna od ljudskih osjećaja, pa ni boli. Stoga je Marija i trebala roditi Isusa, ne na poseban način, nego baš kao obična žena – jer su čista srca u svemu čovječna osim u grijehu. No, strah ostaje jer dok god bude nečistih srdaca, bit će i opasnosti. Zbog toga se čistim srcima i daje božanska uputa u riječima: „Ne boj se, Marijo!“ (Lk 1,30) i „Ne boj se, Josipe!“ (Mt 1,20). Božanski imperativ „Ne bojte se!“ (usp. Mt 10,31; 14,27; 28,10; Mk 5,36; Iv 6,20; 14,27) ostaje uporabljiv do dandanas i ostat će sve do vremena novih srdaca (usp. 1 Kor 15,25.27; Ef 1,22; Heb 2,8; Otk 21).    

Izvrsna teologija čistoga srca nova je teologija čovječanstva i novi put ljudskoga roda. To su odavno razumjeli brojni teolozi. Među njima se posebno ističe naš skori blaženik nadbiskup Josip Stadler koji je sav svoj život posvetio Presvetome Srcu Isusovu jer je mističnim putem i došao do zaključka da se samo po uzoru na Isusovo Novo Srce može obnoviti lice ove onečišćene zemlje.