Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Pitanje što će biti s Bosnom napaćenom, staro je zapravo koliko i daytonska Bosna. Slijedom čega je vrlo, uz sve ino, znakovito i prošlotjedno zasjedanje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Tom se prigodom, naime, vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić osvrnuo (i) na skoro navršavanje 30 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma naglasivši, dakako, kako njegov temeljni domet – mir! – treba i danas respektirati. Međutim, taj je naš prelat istodobno podsjetio na jednu drugu obljetnicu.

Neobjašnjivi duh (Daytona)

Naime, 8. studenoga ’95., prije, dakle, negoli je velika trojka (sa ili bez navodnika, svejedno…) Tuđman-Izetbegović-Milošević 21. studenoga u vojnoj bazi Wright-Patterson parafirala Mirovni sporazum, oglasili su se biskupi BK-a BiH – svjesni kako taj, u biti, američki projekt sadrži čudna „proturječja i pogubne nesigurnosti“. Tada izražena – biskupska – sumnja kako se na temelju takva sporazuma može osigurati pravedan, a ne (samo) bilo kakav mir,  danas se doima – proročkom. Poglavito iz hrvatske perspektive. O čemu svjedoči i mala nadbiskupova inventura: 30 godina poslije „povijesnog događaja“ u Ohiou i spektakularnog klimaksa 14. prosinca u pariškoj Elizejskoj palači, u BiH nedostaje čak 58% katolika koji su ovdje živjeli '91., prije negoli će zbratimljeni narodi bratstvo i jedinstvo početi raspirivati drugim sredstvima. Nakon čega treba podsjetiti na još jedno nadbiskupsko, štoviše kardinalsko, proročanstvo. „Hrvati (katolici) će iscuriti iz BiH“, upozoravao je kardinal Vinko Puljić.

Mislio je pritom (i) na „amandmane“ na Dayton koje su nametali visoki predstavnici, a koji su vodili ka građanskoj BiH koja bi po jugoslavenskom modelu dovela do dominacije jednog naroda. Usprkos, eto, lošim iskustvima sa SFRJ i Orwelova upozorenja što biva kada neki budu jednakiji od drugih. Netko je u međuvremenu izračunao kako su od ’97. u daytonskoj tvorevini međunarodni poklisari rabeći tzv. bonske ovlasti, nametnuli 900 odluka pokušavajući rastumačiti što je to – duh Daytona. I, evo nas tu gdje jesmo. Nigdje, naime…

U ratu rođena…

U stanovitoj pak mjeri prošlotjedno sarajevsko biskupsko zasjedanje korespondira sa zasjedanjem Vijeća sigurnosti UN-a, na kome nije bilo mjesta za posljednjega – čini se i doslovce! – bh. „guvernera“. Dorothy Shea u svome poduljem govoru niti jednom riječju nije, naime, spomenula Christiana Schmidta za kojega se ionako već neko vrijeme govori kako su mu dani u bijeloj kući na Miljacki odbrojeni. Uz to, ta je američka veleposlanica u UN-u pozdravila eresovsko reteriranje na sjednici Narodne skupštine 18. listopada ocijenivši ga kao korake koji su (već…) povećali stabilnost te bili vrijedni da Washington s famozne crne liste skine Dodika & comp. No to je bio samo uvod u riječi koje će konsternirati političko Sarajevo i pripadajuće im medije. „SAD više neće raditi na međunarodnim intervencijama, sada su na potezu koraci triju konstitutivnih naroda“,povjerila je Shea Avazu.

Dakle, konstitutivni narodi ipak! – suprotno onomu što se o tome „slučaju“ zbori podno Trebevića – postoje! Evo, uostalom, što o tome misli, istom rehabilitirani Milorad Dodik, novopečeni kolumnist Politike. „Bosna i Hercegovina, onakva kakva je stvorena Daytonskim mirovnim sporazumom, može opstati ako se poštuju načela ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta. To nije fraza, nego jedina formula njezina postojanja. Sve drugo vodi u sukob, jer daytonska BiH nije ni centralizirana ni unitarna država – ona je složena zajednica, rođena iz rata, utemeljena na kompromisu i dogovoru“, piše kolumnist Baja, ne zaboravljajući podsjetiti na lik i djelo svoga starog prijatelja Michaela Murphyja kao pokrovitelja građanske, a, de facto, unitarne BiH u kojoj bi, veli, Srbi i Hrvati bili samo dekor u političkom kazalištu.

Nemala je pritom Dodikova satisfakcija nakon višegodišnjega žestoka sraza s tim veleposlanikom, upamćenim i po brojnim roditeljskim sastancima s bošnjačkim dužnosnicima, to što je taj diplomat napustio multi-kulti bastion i prije isteka mandata. A, on, eto, piše po beogradskim novinama…

Bolje svašta jesti…

Jasno, nije – Srbi bi kazali izabrani, a Bošnjaci umirovljeni – predsjednik RS-a u beogradskom dnevniku napisao nikakvu ekskluzivu. Mada, u jednom trenutku, pri kraju teksta, prijetila je realna opasnost da citira pokojnoga – kazao bi papa Franjo?! – (i) velikoga patrijarha Irineja: „Republika Srpska je Božje djelo.“ (Nakon čega mu je jedini od Hrvata – dok je zapadni Mostar mudro šutio! – lekciju održao kardinal Puljić.) Ipak, zaustavio se kolumnist iz Laktaša pa ovako definirao „bolji dio BiH“: „… Jer Republika Srpska je slobodna. Ne silom. Ne osvetom. Nego vjerom, jedinstvom i razumom. A to su temelji koji ne padaju.“

Međutim, bolje je, kaže naš (…) narod, svašta jesti nego svašta govoriti/pisati. Naime, u već spomenutoj inventuri mons. Vukšića bjelodano je kako je, makar iz hrvatske perspektive, Srpska nastala i kakva jest. U njoj je, prema posljednjem popisu iz 2013., od ukupna broja stanovnika samo 2,4% katolika (uglavnom Hrvata). Nije, dakako, sjajno ni u Federaciji gdje ih je 24%. O čemu, napomenimo općepoznatu činjenicu, preciznu evidenciju vodi Bakir Izetbegović, sin jednog od daytonskih kumova – Srpske. Što, evo, ima dalekosežne posljedice. Srbi su, naime, u Ohiou naziv entiteta doslovce shvatili. Pa, ako je Srpska, neka je onda – baš – Srpska! Bošnjaci im, blagodareći brojnosti, nekako odolijevaju, ali je zato Hrvata ostalo samo u tragovima. Još…

Nakon čega valja kazati kako je do otprilike sredine prošloga tjedna bila prilično realna prognoza da će kolumnist Politike kao ono nekoć – kada su mu prije više od desetljeća i pol Amerikanci prvi put dali entitetsko žezlo – opet biti „dašak svježeg vjetra na Balkanu“. Međutim, onaj tko je znatan dio protekloga vremena pjevao „Ne može mi niko ništa“, repertoar ne mijenja. Čim je Ustavni sud odbio apelaciju njegova pravnog tima protiv presude Suda BiH, ispalio je: „Mi se okrećemo RS-u, a BiH neka se nosi dođavola!“

Konsocijacija?

A, nakon što je rezignirani apelant pokazao svoje pravo lice, naprosto je nužno vidjeti kako stvari stoje na prostoru Herceg-Bosne. „Sada je vrijeme za europsku Bosnu i Hercegovinu“, objavio je početkom studenoga Dragan Čović mostarskim sveučilištarcima predavajući im na temu 30 godina nesavršenog dejtonskog mira. Potpuno, dakle, ignorirajući Bajino prizivanje Nečastivoga. Jasno, nije prvi u Hrvata propustio naglasiti kako bi prelazak iz daytonske faze u briselski model uređenja omogućio zemlji približavanje integracijama, ali i kako se daytonska faza trebala završiti prije više od 20 godina.

„Danas je Bosna i Hercegovina pred vratima konsocijacijskog uređenja, što nam može dati mogućnost pristupa svim integracijama“, tumačio je studentima. Nije, dakako, ovo prvi put da lider HDZ-a spominje konsocijacijski model. Zanimljivo, prethodno ga je sarajevska politička čaršija dočekivala na nož, ponavljajući svoju staru frazu kako je to „nastavak agresije drugim sredstvima“. Ovoga puta, međutim, ništa…

Istovremeno, predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS) i član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora Mario Karamatić, replicirajući Čoviću, drži kako je geopolitička situacija idealna za promjenu izbornog sustava prema (nekom) trećem entitetu. Uzdajući se pritom ponajviše u Hrvatsku, koja bi po njemu trebala pokrenuti taj proces pred Međunarodnim sudom. Jer, veli, Čović blokira bilo kakav pomak u BiH.

Možda bi ova Karamatićeva analiza ostala na pustoj retorici da u prošlu srijedu pet najvećih hrvatskih oporbenih političkih stranaka nije najavilo – suprotstavljajući se vladajućem HDZ-u BiH – zajednički nastup na općim izborima koji se trebaju održati sljedeće godine.

Dosta je!

HDZ 1990, Hrvatski nacionalni pomak, HSS, Hrvatski demokratski savez i Hrvatska republikanska stranka, skorom će i formalno-pravnom koalicijom, udružiti snage na svim razinama izbora, uključujući Predsjedništvo BiH, Parlamentarnu skupštinu BiH, Federaciju BiH, Republiku Srpsku te pojedine županije Federacije BiH.

Rasplet bi mogao biti vrlo zanimljiv jer, primjerice, Devedesetka i HSS su članice krovne hrvatske političke organizacije (HNS-a), a ova je najavljena koalicija u biti rukavica u lice stožernom HDZ-u. Program hercegbosanske petorke je, kazao bi Karamatić, otprilike – treći entitet. Sljedeći bi izbori mogli pokazati vjeruju li Hrvati u taj (otprilike neki…) treći entitet. Štoviše, vjeruju li oporbi koja je vladajući (i vječni…) HDZ do sada kritizirala kako je u biti protiv njega.

Kako bilo, već sad bismo se mogli složiti s Karamatićem da je geopolitička situacija idealna. Ponajprije u okolnostima u kojima su se nakon sjednice Vijeća sigurnosti UN-a konstitutivni narodi na velika vrata vratili na bh. političku pozornicu.

Jer, uistinu je dosta „proturječja i pogubne nesigurnosti“.