Austrija presudila komemoraciji nevinim žrtvama komunističkih egzekutora

Bleiburg se vraća kući


Crkva hrvatskih mučenika na Udbini izgrađena je kako bi objedinila sve žrtve hrvatskoga naroda kroz cijelu njegovu povijest. Ima se, dakle, Bleiburg kamo vratiti.

Udbina 2021. – neupitna simbolika križnih putova hrvatskoga naroda kroz povijest

Udbina 2021. – neupitna simbolika križnih putova hrvatskoga naroda kroz povijest

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Interdisciplinarni tim sastavljen od (austrijskih) stručnjaka iz područja znanosti, savezne i državne vlasti te Katoličke Crkve, u studenom je uputio prijedlog saveznoj vladi o komemoraciji na Bleiburgu. Hrvatska, a i šira javnost s rezultatima rada toga tima upoznata je potkraj prošlog mjeseca. A rezultati su, zapravo, očekivani. Nastali, u biti, slijedom dugogodišnje harange austrijske zeleno-liberalne ujdurme ponajprije gradonačelnika Bleiburga Štefana Visocnika koji se nije obazirao na bjelodanost kako posljednjih godina gotovo i nije bilo neprimjerena znakovlja na komemoraciji bleiburške tragedije, već je prije dvije godine za hrvatske medije svjedočio o tužnoj sudbini njegova grada.

 Googleova percepcija Bleiburga

„Mi ovdje imamo problem, da. Kada u Google upišete Bleiburg, na prvoj stranici iziđe da je to mjesto susreta nacista. To nije dobro za nas i za našu promociju. Mi imamo prijatelje u Hrvatskoj, imamo bratsku općinu Lovran, mi smo dolje, oni su tu. Nemamo ništa protiv mise za umrle i pale, samo ne mogu dolaziti neonacisti iz cijele Europe. A tu je problem što organizator ne može sve zabraniti“, kazao je Visocnik.

No, baš te godine po Bleiburgu su pirovali (samo) protivnici komemoracije s jugoslavenskom trobojkom i petokrakom ispevši se ponosno na traktore... Godinu poslije, ne obazirući se na ovaj incident, parlamentarne stranke ÖVP, SPÖ, Zeleni i Neos naručile su vještačenja skupine stručnjaka o ustavnosti skupa čije je ravnanje preuzeo Karl Nehammer, šef austrijske policije, koja, inače, već nekoliko godina nije imala nikakva posla s hrvatskim hodočasnicima na Bleiburško polje.

Primjerice, 2019. kada je Visocnik plakao zbog načina kako Google percipira Bleiburg, zabilježen je – i pritvoren na mjesec dana! – samo jedan veselnik što je desnicom mjerio kukuruz... na parkiralištu. U svojoj pisaniji ministrovi izabranici izričito naglašavaju kako se ne izjašnjavaju protiv sjećanja na mrtve ili protiv katoličke mise. (Koja je, ne zaboravimo, 2019. bila dovedena u pitanje, štoviše bilo je zabranjeno biskupima predslaviti misu pa je na kraju pronađen [truli?!] kompromis – obraćanje s oltara krčkog biskupa Ivice Petanjka najavljeno je kao „govor“.)

O komunističkim zlodjelima – ipak!

Uz to, rečena skupina tumači kako je formirana zbog dviju odluka Narodnog vijeća u kojima je od ministra unutarnjih poslova zatraženo da evaluira Pravilnik o simbolima-oznakama s obzirom na simbole ustaških skupina, a od Savezne vlade, napose od ministra, da ispitaju sve mogućnosti koje bi zakonom zabranile spomen na Bleiburški pokolj. Nakon čega slijedi kraća povijesna reminiscencija na karakter Nezavisne Države Hrvatske. Ali – zanimljivo! – i dio o biti jugoslavenskog komunističkog režima.

 „... Balkanske su države, izuzev Austrije, 1944. potpale pod komunističku vlast. Komunističko preuzimanje vlasti bilo je povezano s ekstremnim nasiljem koje je koštalo života stotine tisuća osoba ili ih je nagnalo u bijeg. Do danas je prisutna činjenica masovna ubijanja najmanje 60 000 posebice hrvatskih i slovenskih vojnika i pripadnika paravojske, kao i civila koji su bježali s njima, koje su počinili jugoslavenski partizani“, stoji u izvješću uz, uistinu paušalnu, ocjenu kako su žene i djeca prvih nekoliko dana pušteni kući.

Naime, 2009. u Sloveniji je otkrivena masovna grobnica Barbarin rov s oko 3 000 žrtava koje su na najstrašniji način pogubile komunističke vlasti nakon svršetka rata 1945. Oko 2 000 žrtava bili su Hrvati, ostalo su Slovenci i Nijemci. Većinom je riječ o civilima, naročito ženama i djeci.

Sudišta po šumama i gorama

A prilično je dvojbena i konstatacija kako je višim časnicima suđeno na vojnom sudu i uglavnom su osuđeni na smrt. Teško se mogu suđenjem nazvati partizanska ad hoc sudišta po šumama i gorama gdje su ustaški (i ini) časnici na brzu ruku osuđivani na egzekuciju na licu mjesta...
Uglavnom, zalažući se za zabranu komemoracije na Bleiburškom polju, austrijski multidsiciplinarci tvrde kako su se proteklih godina iznova događali incidenti te kako se odavanje počasti jednom fašističkom režimu mora zabraniti, ako zbog ničeg drugog jer to tako nalaže Državni ugovor (Ustav). Glede „incidenata“, nužno je još jedanput podsjetiti na komemoraciju od prije dvije godine. „Na samom skupu nije bilo 'policijski relevantnih događaja'“, priopćio je u svibnju 2019. glasnogovornik Policijske uprave Koruška Ralph Dionisio.

Kako bilo, iako je rečeno izvješće (samo) preporuka, nema gotovo nikakve dvojbe kako je „Bleiburgu“ u Austriji presuđeno! Uz opasku kako „Stručna skupina izričito naglašava da se ne izjašnjava protiv sjećanja na mrtve ili protiv katoličke mise“.

U Hrvatskoj, valjda u iščekivanju službene (definitivne) odluke, nema reakcija. Osim – neslužbenih.

Što je Saboru bitno?

Tako je neimenovani hrvatski sabornik govoreći Večernjem listu u ime organizatora Bleiburške komemoracije, kazao: „Mi bismo htjeli kazati da, koliko vidimo, austrijska strana ne osporava liturgijski karakter komemoracije, odnosno samu svetu misu, već su sporni popratni elementi i neke političke konotacije povezane s obilježjima iz Drugog svjetskog rata i nedopuštenim simbolima... Ono što je nama u Saboru bitno jest da se komemorira žrtva, a ne nekakvo slavlje NDH-a ili veličanje nekakvih fašističkih ideja, a tako je i bilo u protekle dvije godine, za vrijeme pandemije, 2020. i 2021.

Mislimo da je ono što smo imali na Udbini, s naglaskom na svetu misu, moglo biti model i smjer u kome bi mogla ići buduća obilježavanja bleiburških žrtava. Dakako, što se tiče same svete mise, to je u organizaciji Katoličke Crkve.“

Ideja da se „Bleiburg“ vrati kući, zapravo je stara koliko i „austrijski desant“ čiji se epilog nazirao i, evo, sada je pred nama. COVID je u stanovitoj mjeri požurio ovu ideju koja je, zapravo, prošle godine i promovirana. Komemoracija je održavana uz 15. svibnja na Bleiburškom polju te na groblju Unterloibach gdje su vijence položili predstavnici hrvatskih vlasti i Počasnog bleiburškog voda. Istodobno su vijenci položeni i kod Središnjeg križa na Mirogoju, nakon čega je održana misa u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini, koju je predslavio biskup gospićko-senjski Zdenko Križić i, uz ino, objasnio simboliku Udbine.

Sveto (hrvatsko) mjesto

U aktualnom trenutku gotovo je nužno prisjetiti se biskupovih prošlogodišnjih riječi: „U nemogućnosti obilježavanja redovite komemoracije na Bleiburgu, Hrvatska biskupska konferencija izabrala je Udbinu, iznad Krbavskog polja, kao mjesto sjećanja na žrtve Bleiburga i Križnog puta jer je ovdje, na neki način, bio početak velikih stradanja našega naroda i njegovih križnih putova.“

Uz to, podsjetio je kako još uvijek kosti mnogih žrtava iz Drugoga svjetskog rata i poraća te Domovinskoga rata nepokopane čekaju svoj konačni smiraj, te naglasio kako je Crkva hrvatskih mučenika izgrađena kako bi objedinila sve žrtve našega naroda kroz cijelu njegovu povijest.

„Ovo nije mjesto na kome mi zazivamo prokletstvo, Božji gnjev ili Božju kaznu za bilo koga. Ovo nije mjesto na kome bismo podgrijavali neku mržnju ili osvetu prema zločincima ili narodima kojima su oni pripadali. To bi bila profanacija naših žrtava i ovoga svetog mjesta“, upozorio je biskup na Udbini.

Kamen temeljac udbinske crkve izvađen je iz temelja krbavske katedrale. Njega je 8. lipnja 2003. blagoslovio sveti papa Ivan Pavao II. na Trsatu. U fundamente Crkve hrvatskih mučenika na Udbini svečano je položen 9. rujna 2005. Prigodom 10. obljetnice, 29. kolovoza 2015., blagoslovljen je oltarni kameni reljef Slava hrvatskih mučenika, rad hrvatskog akademskog kipara Kuzme Kovačića.

Ima se, dakle, „Bleiburg“ kamo vratiti!